Žanrovski ponešto drugačije, ali Alabama Shakes su se na svom prvijencu Boys&Girls poslužili istom idejom koju već 15 godina u djelo provodi Jack White, s White Stripesima ili solo; oživljava (bolju) glazbenu prošlost novim pjesmama odsviranim u stilu i snimljenim na način kako se to činilo prije pola stoljeća.

Bend iz provincijskog gradića Athensa, Alabama tako je prašinu otpuhnuo s klasičnog R&B-a i soula, snimivši u malom analognom studiju u Nashvilleu jedno upečatljivo organsko djelce nakrcano pamtljivim melodijama. Kuriozitet iz našeg kuta gledanja je podatak da je tome da album zvuči starinski, kao da je snimljen u Stax studiju početkom 60-ih, a opet svježe, kumovao naše gore list, producent Andrija Tokić, sin hrvatskih hipija koji su se 70-ih odselili u Ameriku .

S „Boys and Girls“ su pomalo iznenađujuće naprečac osvojili i publiku i kritiku, i posljedično struku Grammy nominacijom za najbolji novi bend. Uz glazbu – baš kao i White Stripesima s crveno bijelim odjevnim kombinacijama i otvorenim pitanjem jeli mu sudružica u bendu sestra ili žena ili oboje – ni Alabama Shakesima nije odmoglo sitnih kontroverzi u samoj pojavnosti krupne crne pjevačice čiji glas evocira bijelu Janis Joplin i bjelačkog benda iza nje koji praši sirovi R&B poput crnih Bar-Keysa na Wattstax festivalu. Ipak, s odmakom od tri godine, a u usporedbi s novim albumom, taj je prvijenac tek uhu ugodni i kvalitetni hommage klasičnom soulu, R&B-u i u manjoj mjeri bluesu.

„Sound & Color“ je sasvim nešto drugo, snažan iskorak u eksperiment, ali s idejom da temelji i izvorišta i dalje ostanu ista. Nešto kao OK Computer soula. Tom su kombinacijom izazvali zanimljiv efekt povećane eklektičnosti , začudnim mješavinama u kojima kao da TV on The Radio sreću Otisa Reddinga (sjajna „Future People“), Lucinda Williams Arethu Franklin („Dunes“) ili kao da Wilco sviraju kao prateći bend za Sam&Davea („Shoegaze“).

Dakako, ovo su samo stilske figure za približavanje atmosfere i strukture albuma, Alabama Shakes iz pjesme u pjesme iskazuju novi autorski gard i čine to s autoritetom koji ih diže visoko iznad zone pukih oponašatelja. U „Gimme All Your Lovin“ , jednom od ključnih momenata albuma, to je nekako najjasnije. Stvar počinje kao balada pod očitim utjecajem Isaaca Hayesa, s iznenadnim krešendima gdje pjevačica iznimno snažna glasa Brittany Howard ne štedi glasnice, u kratkom obratu prelazi u ubrzani funky sa sjajnim „razgovorom“ dviju gitara u kratkim rifovima, da bi se finale odigrao u odvrnutom solu svojstvenom kakvom žešćem shoegaze bendu. Prava glazbena gozba.
Ima tu i pokoji filer poput bezlične „Guess Who“ i pokoji žanrovski ispad poput baražne gitarske paljbe u garažnoj „The Greatest“, no kao cjelina, na „Sound & Color“ bi se s vremenskim odmakom – ostanimo u zoni soula – moglo gledati kao što se s danas gleda na „What’s Going On“ Marvina Gayea ili „Song sIn The Key Of Life“ Steviea Wondera. Kao na klasike.

Alabama Shakes su na ovom albumu prije svega napredovali u hrabrosti da istraže nova područja, ukrižaju raznorodne glazbene pravce, upotrijebe nove instrumente, da na osebujan način prearanžiraju i adaptiraju ono što smo već negdje čuli. A ako smo čuli, nije nužno na to gledati negativno.

Kad je prije 40 godina Cameron Crowe u razgovoru za Playboy upitao Davida Bowiea smatra li sebe originalnim misliocem, Bowie mu je odvratio „Ni slučajno. Više kao lopova s dobrim ukusom“ . I nakon toga, kradući od drugih snimio trilogiju „Low – Heroes – Lodger“ s nekim od najinventivnijih i najuzbudljivijih glazbenih trenutaka rock’n’roll trenutaka uopće. Tako bi nekako trebalo gledati i na ovo sjajno djelo. Ako je i riječ o krađi, učinjena je s iznimnim osjećajem za dobar ukus.

Komentari

komentara