Američki glazbenici nikad nisu štedjeli glasa kada je trebalo podržati njihove predsjedničke kandidate u predizbornim kampanjama.

Njihova otvorenost u tome zasigurno je odraz tamošnje političke kulture koja se ne libi otvorenog svrstavanja i zagovaranja osobnih političkih preferencija, po čemu se Sjedinjene Američke Države u značajnoj mjeri razlikuju od kontinentalne Europe, posebice od ovih naših krajeva, gdje se od takvog političkog otvorenog svrstavanja uglavnom zazire, zbog manjka hrabrosti, oportunizma i brojnih drugih razloga.

 

 

Za Ameriku je, međutim, karakteristično da se uoči predsjedničkih izbora većina javnih osoba i institucija, od glazbenika do glumaca, intelektualaca i medija, javno i otvoreno opredjeljuju za jednu ili drugu stranu, demokratsku ili republikansku, ili pak za kandidate trećih političkih opcija koji u američkom dvostranačkom političkom sustavu nemaju izgleda za pobjedu, ali mogu pomrsiti račune predsjedničkim kandidatima velikih stranaka kao što je, primjerice, kandidat Zelenih Ralph Nader na izborima 2000. pridonio porazu Ala Gorea ili kao što je nezavisni kandidat Ross Perot na izborima 1992. pomogao porazu Georgea H. W. Busha i pobjedi Billa Clintona.

Žestoko oponiranje

Ono što je za ove izbore specifično nije samo intenzitet tog javnog svrstavanja, nego i činjenica da se u velikoj mjeri radi isključivo o izjašnjavanju »za« i »protiv« Donalda Trumpa, što je opet samo rezultat činjenice da se na ovim predsjedničkim izborima Amerika prvi put suočava s nekonvencionalnim, antiestablišment kandidatom. A žestinu oponiranja Trumpu od strane glazbenika možemo objasniti činjenicom kako je upravo Trump u ovu predsjedničku kampanju unio govor mržnje, rasizam i šovinizam, što je onda rezultiralo žestokim protivljenjem i oponiranjem, osobito od strane glazbenika i kulturnjaka općenito.
Trump je, to se može otvoreno reći, podijelio američke – i općenito zapadne – glazbenike i umjetnike na veliku, glasnu većinu koja ga ne podržava i koja mu žestoko oponira, često se pritom služeći govorom koji nije uvijek politički korektan i koji je upravo Trump unio u američki politički diskurs, i manjinu koja ga, ponekad također vrlo glasno, podržava. Zbog toga je ovog puta – slično kao i kada je riječ o izboru pred kojim stoje i mnogi obični birači – više riječ o protivljenju Trumpu, puno više nego što se radi o podržavanju njegove demokratske protukandidatkinje. Odnosno biranju »manjeg zla«.

Duh pušten iz boce

Legendarni Bruce Springsteen jedan je od onih američkih glazbenika koji se ne libi iskazati svoj politički stav i koji se u pravilu svrstava uz demokratske kandidate, kao što je na izborima 2004. podržao demokrata Johna Kerryja, a na izborima 2008. i 2012. godine Baracka Obamu, iako je, i to valja naglasiti, i u tim situacijama pokušavao ostati dosljedan i na strani onih sa čijim patnjama i problemima ne suosjeća nitko.
Springsteen je ovih dana u velikom intervjuu što će u cijelosti biti objavljen u sljedećem tiskanom izdanju magazina Rolling Stone, uoči predsjedničkih izbora što će se održati 8. studenoga, kazao kako je američka »republika pod opsadom« od strane jednog »kretena«, što je, kako je rekao, »tragedija za američku
demokraciju«.
Springsteen smatra kako je Trumpovim uspjehom, a riječ je o čovjeku koji je stigao nadomak Bijele kuće, duh pušten iz boce, nakon čega će ga biti teško ondje vratiti. »Ideje koje on unosi u mainstream, poput bijelog nacionalizma i pokreta ekstremne desnice, vrlo su opasne. Da je to učinio bilo koji dosadašnji kandidat, odmah bi potonuo«, upozorava Springsteen.
U jednom drugom intervjuu što ga je dao ovih dana Springsteen Trumpa naziva »demagogom koji nudi jednostavna rješenja«, napominjući kako razumije da Trump može na određeni način izgledati neodoljivo ljudima koji žive u ekonomskoj nesigurnosti. Njegove riječi u ovom slučaju imaju posebnu težinu jer riječ je o Springsteenovom matičnom terenu, s obzirom na to da je Springsteen jedan od rijetkih popularnih glazbenika koji je cijelu svoju karijeru izgradio na tematiziranju problema i neispunjenih snova običnih radnih ljudi i američke radničke klase, vrlo precizno detektirajući problem gubitka povjerenja u američki politički i ekonomski sustav, i to još prije nekoliko godina, na početku velike gospodarske krize, čime je zapravo predvidio pojavu likova poput Trumpa.
»Vjerujem da postoji cijena koja mora biti plaćena zbog ignoriranja prave cijene deindustrijalizacije i globalizacije koja se dogodila u SAD-u u posljednjih 35, 40 godina, što je duboko utjecalo na živote Amerikanaca i dovelo ih u situaciju u kojoj oni čeznu za nekim tko ima rješenje. A Trump predstavlja jednostavan odgovor na vrlo složene probleme, odnosno pogrešan odgovor na vrlo složene probleme, što se može učiniti vrlo privlačnim«, kaže Springsteen u svojoj uvjerljivoj analizi Trumpova fenomena u SAD-u.

Manjak entuzijazma

Međutim, i to je ono što pomalo iznenađuje, Springsteen se na ovim izborima nije posebno angažirao u kampanji demokratske kandidatkinje Hillary Clinton kao što je to, kako smo već napomenuli, učinio u ranijim kampanjama demokratskih kandidata. Novinar Rolling Stonea Brian Hiatt stoga mu je postavio logično pitanje: je li izgubio vjeru da uopće može utjecati na rješavanje tih problema i je li i kod njega prisutan manjak entuzijazma za Hillary Clinton. Upravo je, naime, manjak entuzijazma kod demokratskih birača i njezina rekordna nepopularnost – i to puno više od njezinog nekonvencionalnog protukandidata – njezin najveći problem na ovim izborima, iako ne treba sumnjati da će mnogi glasati za nju kako bi glasali protiv Trumpa.
Springsteen odgovara kako mu se čini da kao izvođač i glazbenik ima ograničen utjecaj, iako osjeća da je sve što je ranije učinio u tom pogledu ispravno, s obzirom na to da je zemlja bila u krizi, kao što je i sada. No Springsteen nije siguran da rock glazbenici mogu puno utjecati, kao što ne smatra da ljudi vole određenoga glazbenika zbog njegovih političkih stavova.
I da, Springsteen – premda pritom možda svima neće zvučati sasvim iskreno – kaže da kod njega nije prisutan manjak entuzijazma za demokratsku kandidatkinju: »Ne, volim Hillary. Mislim da će biti vrlo, vrlo dobra predsjednica«.

Komentari

komentara