Pomalo iznenađujuće 29-godišnja američka folk pjevačica Angel Olsen autorica je jednog od najboljih albuma godine, sjajnog »My Women«.

Dosad nije imala većeg komercijalnog uspjeha, iako je kritika, najprije zbog divnog anđeoskog glasa, cijenila njena prethodna dva albuma – »Half Way Home« i »Burn Your Fire for No Witness«. Na trećem albumu uspješno uz upečatljivi glas koristi obrasce country, blues, soul i jazz zvukovlja, a naglaskom na električne gitare pretvara 50-ak minuta nove glazbe u pitku ali vrlo kvalitetnu kombinaciju indie rocka i gitarističkog popa.

Čista lirika

Posebna su priča njeni tekstovi koji znatno nadilaze standarde i nedvojbeno bi mogli živjeti i kao čista lirka, bez pratnje glazbe. Olsen je usredotočena na emocionalni život i tijekom svih deset novih pjesama nudi intimističku liriku vezana uz propitkivanja o vlastitom mjestu u životu, ponajprije o ljubavi i svom odnosu prema tom tako bitnom osjećaju. Da bi nam što jasnije prenijela sve dvojbe i stavove album je podijelila na »dvije strane«, brzu i sporu. Na onoj bržoj, a nju čini pet prvih pjesama, predstavlja nam se kao zrela žena čvrsto riješena da uživa u ljubavi. U drugom puno mirnijem dijelu okreće se introspektivnim temama pa melankolija nadvladava borbenost. Album otvara nježna i zvukova sintesajzera prepuna »Intern« u kojoj njen anđeoski glas dominira snenom glazbom. »Intern« je jedini electro trenutak albuma jer već druga pjesma, odlična »Never Be Mine« glazbu usmjerava ka čvrstom, ritmičnom i melodioznom gitarističkom pop rocku da bi agresivna »Shut Up Kiss Me« razinu zvuka podigla do retro rock i grunge teritorija. Tu priču snažnim uvodnim rifom nastavlja »Give It Up«, da bi »A strana« kraju bila privedena glam rock žesticom »Not Gonna Kill You«.

Utjecaji i sličnosti

 

Drugih pet pjesama predvodi divna »Heart Shaped Face« u kojoj se pita nije li njen bivši partner volio ne nju, već ugodu koju mu je pružala, da bi u epskoj i gotovo osam minuta dugoj odličnoj »Sister« spojem country nasljeđa i efektnih nježnih gitara dala sliku svoje ženstvenosti, dok se u jazzu okrenutoj »Those Were the Days« pomalo pesimistički prisjeća ljepote nekadašnje ljubavi. Album završava piano baladom »Pops«, ali najbitniji trenutak albuma je predzadnja »Woman« kroz koju još jednom analizira sebe kao ženu. Zbog ljubavnih poraza stihovi Angel Olsen (ponekad i glazba) podsjećaju na Lucindu Williams, a lako je iščitati utjecaje i sličnosti s, primjerice, grupom Fleetwood Mac, pjevačicama Grace Slick, Lena Lovich ili Emmyilou Harris, mada su najviše u pravu oni koji tvrde kako prekrasni visoki glas Angel Olsen podsjeća na – Roya Orbisona! Divan melodramatični glas, uvjerljivost interpretacije i majstorsko korištenje različitih glazbenih obrazaca odlika su ovog izvrsnog albuma.

Komentari

komentara