Sandi Bratonja, riječki glazbenik kojeg će mnogi prepoznati kao basistu Urban&4, dok će se drugi sjetiti njegove Sinteze, a treći ga pamte po glazbi za predstavu “Plesna haljina žutog maslačka” za Dječji vrtić Lovran  ili pak po nekom od njegovih brojnih projekata ili suradnji, snimio je video-spot za svoju pjesmu “I to će proći” uz podršku Dine Kosa i Luke Radikovića zaduženih za režiju i montažu.

 

Kao direktor fotografije ostat će zabilježen Luka Radiković, a kao asistent snimanja Rene Šupraha.

U studiju “Phonophobia” Sandi je zgotovio još sedam pjesama, koje će malo po malo kao singlovi krenuti u svijet, a priču o tome možete pročitati u današnjem prilogu Rif.

Pjesma “I to će proći” inspirirana je jednom starom pripovijetkom, koju bi Sandi sažeo ovako:

– Priča je jednostavna. Loše ti je? Proći će. Dobro ti je? Proći će i to. Jako mi se to sviđa, ta ideja. Ispričao sam tu priču na svoj način u pjesmi. Trebalo bi ju poslušati…

Priča je to nepoznatog autora, koja je tijekom vremena dobila razne verzije. Evo jedne od njih:

U kineskoj provinciji živio siromašni Kinez koji je cijeli život radio najteže poslove, a da ništa nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac kojega je neizmjerno volio. Naučio ga je čitati i pisati i pomalo ga uveo u kaligrafiju.

Neposredno prije nego je preminuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, drugu bijelu i rekao sinu:
“Na žalost, nemam ti što ostaviti osim ovoga. Dobro ih čuvaj. Kad ti bude teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude dobro.”

Mladić je pokopao oca, a onda spakirao svoju zdjelicu, štapiće, pamučnu košulju, te dvije kutijice i krenuo u svijet. Radio je najteže poslove, izrabljivali su ga, spavao je pod vedrim nebom. Postao je umoran, nesretan i očajan. Onda su došle poplave. Rijeka Chang Jiang se izlila, poplavila polja i oranice, ljudi su bili gladni, za mladića više nije bilo posla. Jedne noći netko mu je ukrao zdjelu za rižu, pamučnu košulju i dva juana koja je imao. Izgubio je svaku nadu i odlučio se ubiti. Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba, i dok ih je spuštao niz tijelo, napipao je ušivene u porub pojasa – dvije očeve kutijice.

Otvorio je bijelu.

U njoj je bio papirić i na njemu očevom rukom napisano:

“I to će proći!”

Shvatio je poruku. Nije digao ruku na sebe nego se zaputio u obližnji grad na čijem je ulazu stajala kolona seljaka. Nisu mogli ući jer nitko nije znao pročitati što piše na vratima. Mladić je prišao, pročitao im, i prošli su. Prošao je i on. Nekoliko je dana proveo po gradskim trgovima, a onda ga je potražio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru hitno treba pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna čitati i pisati. Dobio je posao kod plemenskog starješine. Radio je teško, ali čista srca. Ubrzo su počeli dolaziti seljaci kojima je trebalo nešto napisati, pročitati ili protumačiti. Svima je izlazio u susret. Gradski starješina bio je strog, ali pravedan čovjek i znao je uzvratiti svom pisaru. Dobro ga je nagrađivao, a vrlo brzo mu je ustupio i dio svoje kuće. Sve se promijenilo.

U godinama koje su uslijedile, postao je vlasnik malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, a star i onemoćao starješina povjerio je mladom pisaru svoje poslove i svoju kćer za ženu. Imali su puno djece i uvećali svoje bogatstvo. Mnoge je večeri provodio ispijajući čaj u svom domu, razgovarajući sa svojom voljenom, podučavajući sinove kaligrafiji, čitajući Konfucija. Bio je sretan. Jednog predvečerja razmišljao je o svom životu. Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da svojedobno umre, sjetio se oca. Sjetio se i one druge kutije koju mu je otac dao…

Otvorio je crnu kutijicu.

U njoj je bio smotan papirić. Razmotao ga je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano:

“I to će proći.”

Komentari

komentara