Zašto su Band of Horses OK grupa svima koji vole klasični rock sedamdesetih pomiješan sa solidnim količinama psihodelije i country nasljeđa, jasno je nakon njihovog petog studijskog albuma nazvanog „Why Are You OK“.

Naime, dečki iz Južne Karoline (osnovani 2004. godine u Seattleu, daleko od doma) predvođeni pjevačem i tekstopiscem Benom Bridwellom složili su četiri godine nakon albuma „Mirage Rock“ novi niz pjesama koji potvrđuje ispravnost stavova glazbene kritike koja ih je znala zvati pacifičkim Pink Floydima, mada i poredbe s Neilom Youngom ili njihovim tek nešto starijim kolegama iz sjajne grupe My Morning Jacket itekako imaju smisla jer Band of Horses uz nedvojbeno poštivanje tradicije svoj glazbeni izraz itekako temelje i na suvremenoj rock žestini i agresivnosti.

Dakle, svi koji vole spomenute autore a još možda nisu čuli za Band of Horses, iliti skraćeno Horses, slobodno mogu uložiti novce u sve dosadašnje, pa i ovaj novi album. Uz njih Bridwell i društvo dopast će se i onom intelektualnijem dijelu rock slušateljstva sklonom temama preispitivanja vlastitog mjesta u svijetu i kritike društvenih negativnosti jer Horses nude i to.

Za osobnu iskaznicu ovog sastava, čiji je dosadašnji najveći uspjeh za Grammy nominiran album „Infinite Arms“ iz 2010. godine, dovoljno je preslušati uvodnu pažnje vrijednu skladbu “Dull Times / The Moon” koja je u svojih sedam minuta podijeljena, kako i naslov upućuje, u dva dijela od kojih je prvi nježan i akustičan, a drugi žestoko rockerski, dok je tekst još jedan pokušaj vlastite samoanalize, traženja smisla i ljubavi, miješanja sreće i tuge.

Tim tempom Horses nastavljaju i u ostatku albuma koji je ipak u izrazu jednostavniji jer nema takvih kombinacija različitog tempa u jednoj pjesmi, osim u vrlo dobroj „In A Drawer“ posvećenoj djetinjstvu i Bridwellovom djedi.

Većina pjesama nudi razigrani uhu ugodni i za ples pogodni ritam koji najčešće služi za preispitivanje odnosa u ljubavi (“Solemn Oath“, “Throw My Mess”), uspješnu kritiku malograđanštine („Casual Party“) ili simpatične sličice iz života provincije („Country Teen“). No, uz taj brži ritam Bridwell i njegovi Horses vrlo su dobri i u nježnijim trenucima, bilo da je riječ o klasičnim ljubavnim baladama „Hag“ i “Even Still“, privlačnom i iskrenom iskazivanje ljubavi prema vlastitom djetetu u pjesmi “Whatever, Wherever” ili pak odličnoj “Barrel House” u kojoj Bridwell glasom podsjeća na Neila Younga, a tekstom prati niz velikih američkih storyteller rockera poput Segera, Sprinsteena ili Toma Pettyija.

Sve u svemu Band of Horses i ovim su albumom dokazali kako je itekako moguće spojiti glazbenu prošlost i sadašnjost, tradiciju i suvremeni zvuk te stvoriti album koji će s nepunih 50 minuta glazbe rado poslušati i oni koji pamte i cijene rock šezdesetih i sedamdesetih, kao i oni koji ne mogu bez rock žestine uočljive u suvremenom rocku od devedesetih godina prošlog stoljeća pa do danas. I baš zbog toga Band of Horses su, kako i kaže naslov njihovog petog studijskog albuma, OK.

 

Komentari

komentara