Odabrati nekoliko pjesama koje daju presjek Cohenova stvaralaštva jedan je od najtežih zadataka koje sam ikada imao. Čovjek je imao takvo stvaralaštvo i toliki opus, da se radi o Sizifovu poslu.

No, kad se uključi osobni impuls, bez kojeg je doživljaj glazbe ionako besmislen, možda je najbolje početi sa »So long, Marianne«. Pjesma napisana i posvećena njegovoj muzi, Marianne Ihlen. Uostalom, Leonard je odlučio biti u ovoj Dolini suza samo tri mjeseca bez Marianne, koja je umrla ljetos. Muza direktno odgovorna za njegova prva dva albuma, s kojom je proveo možda i najbolje vrijeme svog života na Hydri. Nastavno na nju, jednostavno sama po sebi se nameće »Birds on Wire«, inspirirana Marianninom metaforom strujnih žica kao notnih crta. Pjesma koja odmah na početku daje odu slobodi čovjeka. Kako je 2007. godine napisano na reizdanju, »istovremena molitva i himna, boemska verzija pjesme My Way«.

Onda je tu svakako »The Partisan«. Cohen je čitav opus zapravo govorio o dvjema potrebama, onom za slobodom i za ljubavi. Ova partizanska pjesma nije njegovih ruku djelo, što se teksta tiče, već je autor Emmanuel d’Astier de La Vigerie, koji ju je u Londonu napisao 1943. godine u čast francuskog Pokreta otpora. Manje poznata je stvar da postoji i hrvatska verzija, koju je izvodio naš najveći šansonijer, Arsen Dedić.

Nekako bi nepošteno bilo zaobići i »Suzanne«. Još jedna Leonardova platonska ljubav, svojevrsna oda platonizmu, u kojoj čovjek može gotovo pa osjetiti ulice Montreala tih 60-tih, dok Suzanne Verdal i Leonard Cohen svoje korake daju i ružnim i lijepim dijelovima grada. Možda je to najbolje napisao kolega Bojan Stilin jučer: »Upravo zato nam ostaju njegove pjesme. Da nam pokažu gdje tražiti ljubav ‘među smećem i cvijećem’«.

Za kraj, nemoguće je ne spomenuti ipak možda najkompleksniju njegovu pjesmu, »Dance Me To The End Of Love«. Jer, iako je mnogi doživljavaju kao ljubavnu, koja govori o svevremenosti ljubavi i starenju, uostalom tako je i strukturirana, zapravo je inspirirana Holokaustom i logorima smrti. Sam Cohen je rekao da mu je motiv za ovu pjesmu bila slika violinista koji svira u logoru smrti, unatoč svom kaosu i užasu oko njega.

I sad ovaj popis mora prestati, jer kolege pokušavaju ubaciti i svoje favorite, već je ozbiljna rasprava u redakciji, a ovaj bi tekst zapravo mogao biti skoro pa beskonačan. Bard je otišao, samo tjelesno, ionako je najbolje da sami pustite neku od šansona i uživate.

Komentari

komentara