Digitalna verzija curi mojim dnevnim boravkom. Mladost mi uzvraća neželjenim flashbackom, ali alkemija emocija i sviračka vještina je besprijekorno očuvana

22. OŽUJKA 2018.

Ustao sam ranije nego inače, mrgodio se pred zrcalom, procjenjujem da je ovo dobro jutro za mene. Stoga, doručak sam s većim apetitom konzumirao, usput si pustivši »Electric Warrior«. Sljedeća etapa plana je skupiti snagu za današnji Paraf Day! Skotrljao sam se niz stube zgrade, odjurio u garažu po sviračku opremu. Nos mi je malko rasturen od curenja, ispuhivanje sadržaja iz sinusa postaje bolno. Utrpavam gitaru u kofer, pregledavam kabele. I dalje su u lošem stanju, ali još rade relativno ispravno. Ne sjećam se precizno je li bio pun Mjesec, ali ja sam se osjećao kao da jest – nervozno i, modernim rječnikom rečeno, nabrijano. Bio sam iscijeđen od sporog prolaska vremena, no poslijepodne je ipak pristiglo i uputio sam se u centar grada.

Furiozni koncert

Ratno vijeće je otvoreno u Circolu, kristalnoj dvorani potpuno neprimjerenoj za proslavu četrdesete godišnjice punka u Rijeci. Previše sam blesav da bih si dopustio kontrolu adrenalina, pa ga počinjem trošiti ulascima i izlascima sve dok se ne pojavi ekipa zadužena za večerašnji zvuk. Pozdravljamo se srdačno, razmjenjujemo zakašnjele božićne čestitke. Na moje olakšanje sve je uskoro bilo spremno za probu, nisu se pojavili lelujavi penzioneri komandosi koji nas žele mrtvima ili barem protjeranima iz baroknog interijera. Prostor je zasad bio pust, no uskoro se pojavljuje izvidnica sastavljena od nekoliko sijedih vršnjaka. Zauzimaju šank, da ne zalutaju. Možda su se nagledali svijeta pa im je Rijeka u međuvremenu postala milija. Operacija je tekla k’o grom, dvorana je živnula kao tijekom marende u »3. maju«, stari prijatelji su evocirali povijesne epizode, punk je uskrsnuo pod okriljem gradske institucije. Nešto je pogrešno u ovoj jednadžbi! Moj se hodni tempo ubrzao pa sam šmugnuo pored poznanika van. Moraš se ponekad opako namučiti da odglumiš utjelovljenje dostojanstva. Zadržao sam se svega desetak minuta na propuhu, još uvijek su dolazili stari znanci, s nekima sam čavrljao kratko, promatrajući krajičkom oka njihova izborana lica i alternativnu boju vlasi. Na isti način sam i ja skeniran, dakako. Neki su zadržali svu kosu. Uh! Nakon što je tribina o teoriji glazbenog pokreta nastalog u Engleskoj zaključena, uz pokoje Kraljevo dobacivanje, valjalo je na brzaka provjeriti štimove, odjenuti svečane majice, Valtera opremiti neograničenom količinom samopouzdanja i odvrnuti pojačala na malo ispod deset. Zbog zdravlja posjetitelja. Furiozno smo se oglasili električnim instrumentima. Na razočaranje javnosti nastup je bio kratkog roka (15 minuta i 23 sekunde) trajanja, podij je odisao nostalgijom, a pogo koji je uslijedio bio je iskren, s umanjenom kondicijom sudionika. Na izlasku iz Circola bacio sam pogled na prostoriju, laboratorij za testiranje fizičke izdržljivosti punkera je položio ispit. Posvuda su ostali neoštećeni zidni ukrasi, balkon se nije odvojio od glavne konstrukcije, lavaboi u zahodima su ostali u jednom komadu, pisoari zapišani, ali pločice će se lako oprati. Znanstveno zaključujem da je sve prošlo izvrsno. Malo iza ponoći već sam bio otuširan, spreman za plitki san.

 

DESET MJESECI KASNIJE

Iz Dallasove kancelarije sam zaprimio službeno priopćenje kako je Paraf box set od četiri CD-a pri samom kraju priprema. Dva tjedna ranije smo s Foxom, uvijek ga se smatralo pridruženim članom grupe u kojoj ništa ne svira ali je nevjerojatno inventivan i kreativan, posjetili Ivana Miškovića Miška u njegovom radnom prostoru. Kažem mu. nisam te vidio dugo vremena. »Pa nisi ni mogao kad sam živio u Šibeniku cijelu godinu«. Zanimalo me što mu bi, na što mi je odgovorio da voli eksperimentirati. Nisam dobio preciznu informaciju, ali nisam dalje inzistirao. Fox je u međuvremenu iskrcao dvije kariole fotografija i materijala na Miškov radni stol, a onda smo se sva trojica bacili u potragu za računalom. Ostalo je neoštećeno ispod kolekcije nostalgičnih godina. Sjeli smo oko dizajnera, pokazao nam je inicijalnu verziju omota za box. Crno. S mrljama crvene tinte. Izgleda ozbiljno, pa i ekonomično. Zapravo, elegantno i disciplinirano. »Zasad sam to ovako zamislio, ali čini mi se da ću još poraditi na izgledu«, objasnio je. Tako je i bilo. Poslije je dodao antologijsku fotku Zdraveta raskrečenih nogu s basom u visini otprilike kičica i klasični Paraf logo. To je taj trip! Rock scena je počela od tog trenutka nadalje!

Zdravko Čabrijan/Foto Dražen Kalenić

Zdravko Čabrijan/Foto Dražen Kalenić

Knjižica koja prati box je bogata (72 stranice) podacima, ilustrirana s nevjerojatnim brojem nikada viđenih fotografija svih članova koji su makar i nakratko bili dijelom grupe, te s nekoliko osobnih eseja trojice vrsnih publicista – Bojana Mušćeta, Velida Đekića i Ivana Moleka. Prednost: mogu se čitati neovisno o pratećem soundtracku, prava uživancija.

 

»Zastave«

Prije negoli ću ukopčati CD player, buljim u omot trećeg albuma »Zastave«. Nabavio sam ga sa zakašnjenjem. Imao sam neodgodiva posla u vojnoj službi u Prištini, pa sam, odsječen od bilo kakvih informacija, ostao zakinut da je longplejka obilježena traumatičnih događajem.

Mjesec dana prije negoli je tiskan vinil, u svibnju 1984., umro je Robert Tičić Tica, gitarist. Smrt člana benda bila je jeziva činjenica. Članovi su se preispitivali, odmjeravali što i kako dalje

 

Mjesec dana prije negoli je tiskan vinil, u svibnju 1984. godine, umro je Robert Tičić Tica, gitarist. Smrt člana benda koji je pristigao iz Termita na upražnjeno mjesto Ričija bila je jeziva činjenica. Članovi su se preispitivali, odmjeravali što i kako dalje. Toga sam bio, međutim, potpuno nesvjestan dok sam preslušavao kasetu koju sam dobio poštom iz Rijeke. Nemilice sam vrtio TDK traku u svom philipsovom walkmanu tijekom noćnih službi u kamionu, proživljavao svaku ispjevanu riječ, u ušima mi je zauvijek ostala »Kad se oglasi«, o »muškarcima koji pjevaju junačke pjesme i ženama koje rade, čuvaju špilje i doje nove heroje«! Pa onda »U pobjede nove« gdje se predviđa rat, »srce gomile lupa, sloboda ne dolazi sama, narod zove«; je li to bilo vizionarstvo ili samo igra riječima kojima smo bili indoktrinirani, a ovdje vješto podvaljene s diskretnim sarkazmom? Ne vrijedi trošiti vrijeme na odgonetavanje jer digitalna verzija već curi mojim dnevnim boravkom. Mladost mi uzvraća i nekim neželjenim flashbackom, naravno, ali Parafova alkemija emocija i sviračka vještina je besprijekorno očuvana u novom obliku, artikulirani zvuk je pročišćen i samo djelimice nabildan.

 

»Izlet«

Započeo sam preslušavanje boxa naopakim slijedom – od treće faze, najozbiljnije, prepune aluzija zasnovanim na arhetipskim podlogama karakterističnim za vrijeme u kojem je nastao album, preko druge koja je bila gotovo popoidna, lukava, pa čak i anegdotična. Uostalom, s »Izleta« potječe možda i najpoznatija pjesma Parafa iz te faze – »Javna kupatila«. Komunikativna, komercijalno potencijalna gotovo za mainstream, godinama je ostala jednim od najvećih koncertnih favorita benda. Briljantno korišten megafon na snimci je revolucionaran produkcijski potez. Danas uobičajan, da, međutim za 1981. sasvim neočekivan.

Zvučna je slika jasnija, čišća i održava dinamiku prvotnog izdanja. Novovalni pristup, obogaćen nezamislivim zvukom sintisajzera rezultirao je ogromnim utjecajem na Yu scenu

 

Davno sam si prebacio snimku s te ploče na CD, bez masteringa ili koječega, tek da je imam dokumentiranu u tom obliku. Ipak, tek sada shvaćam koliko originalne snimke s traka uspjevaju disati u digitalnom izdanju. Zvučna je slika jasnija, čišća i održava dinamiku prvotnog izdanja. »Izleti« su u boxu obogaćeni bonusom, A i B stranom tek druge singlice u sveukupnoj karijeri Parafa, »Fini dečko/Tužne uši«. Novovalni pristup, obogaćen nezamislivim zvukom sintisajzera rezultirao je ogromnim utjecajem na cjelokupnu jugoslavensku scenu. I jedna zanimljivost: kada se zahuktala, u gore solipsizmom natopljenom uvodu, spomenuta tribina o riječkom punku i Parafima, beogradski gost panelist, Teofil Pančić, pisac i novinar, ispričao je kako je otišao kao klinac na koncert Parafa predvođenih Vim Colom, zauzevši mjesto odmah do bine i iz protesta, jer sad sviraju tu neku muziku obojenu popom a ne više onaj sirovi punk, cijeli nastup isprativši okrenut leđima bendu! Kakva izdaja! Dakako, s vremenom je, kako je i sam posvjedočio, revalorizirao taj opus pripisavši svoje ponašanje naprosto pankerskom buntu.

 

»A dan je tako lijepo počeo«

I onda, povratak na početak. Teško je nekome drugom zamisliti što je za mene predstavljao singl »Rijeka/Moj život je novi val«. Kad sam se pridružio Parafima na kratkom reunionu 2008. i 2009. prilikom promotivnih nastupa za potrebe, također Dallasove, kompilacije »Antologija riječkog novog vala«, silno sam želio odsvirati baš ovu drugu stvar.

Cijela jedna generacija ulovila se gitara upravo zbog Života koji je novi val! Kako suditi onda o debi albumu? Objektivno? Jok! Taj čas, s petnaest godina, mislio sam da oni, Paraf, znaju sve i da im mogu vjerovati

 

Valter, Zdrave i Pjer su me gledali kao da sam upravo pao s Marsa jer da koga bi zanimala ta pjesma. Nisu bili niti približno svjesni koliko su bili posrednici cijeloj jednoj generaciji koja su ulovila gitara upravo zbog Života koji je novi val! Bio sam tako slobodan pokazati im na probi kako to ide, i nakon što su počeškali glave pristali su na zahtjev/molbu. Uh, kakva divota. I, naravno, kako suditi onda o debi albumu »A dan je tako lijepo počeo«? Objektivno? Jok! Taj čas, s petnaest godina, mislio sam da oni, Paraf, znaju sve i da im mogu vjerovati. U totalitarnom sustavu u kojem su djelovali dobili su porez na šund. Ali nisu pristali na dobro vladanje. Nastavili su živjeti s prijetnjom ukora pred isključenje. Jasno, znao sam otprije da postoji već takva muzika, singlice od Pistolsa su prestale biti hit-otkriće koju godinu prije, no svejedno su Parafi, jer naši su to momci, tu iz grada, u mene poslali čopor divljih pasa. Nisam ih kontrolirao, prepustio sam se toj iskonskoj energiji loveći teniski reket i glupirajući se u deliriju. Na neki sam način bio uvjeren da će bend postati divovskih razmjera, zasjeniti Bijelo dugme i koga-sve-već-ne-iz-tog-doba, ali prevario sam se. Postali su ‘samo’ besmrtni.

 

»Paraf live«

I, najveća enigma – četvrti disk. Žive snimke nastale u zaključnom razdoblju pred eutanaziju, tijekom 1985. i 1986. Posljednja postava uključivala je dvojicu originalnih članova – Pjera Ladavca (bubnjevi), Zdravka Čabrijana (bas), te Vim Colu na vokalu, Raoula Varljena (klavijature) i post-zastave angažiranog Mladena Ilića (gitara) pristiglog iz Konjaka.

Unatoč hi-fi nedostatku, vrijedi iskušati sreću s ovim zapisom. Jer napetost i trbušni mišići izvođača se itekako ‘vide’ iz svake izvedbe i povijest se sama lako da rekonstruirati

 

Koncertni nastupi Parafa, poput onog u »Lovorki Kukanić« s kojeg su spašene neke snimke, uvijek su bili mješavina opijenosti, sedativa i snažnih emocionalnih izboja. Svi su muzičari bili predani, nagnuti nad svojim instrumentima, prebirali vješto rukama, a Pavica je bila master ceremonije, iznimna voditeljica koja je morala imati pod kontrolom publiku, ostati odmjereno distancirana od nas, kao potpuno angažirana profesionalka. Ovaj povampireni CD dokument nije svakako dostatan za pravi doživljaj Parafa. Oni su, naime, bili živi glasnogovornici novog vremena s neograničenim kreativnim pristupom prema izazovnim smjerovima domaće rock muzike, i da im je bila na raspolaganju današnja tehnika snimanja live albuma, materijal bi bio nedvojbeno prihvatljiviji. No, unatoč tom hi-fi nedostatku, vrijedi iskušati sreću s ovim zapisom. Jer napetost i trbušni mišići izvođača se itekako ‘vide’ iz svake izvedbe i povijest se sama lako da rekonstruirati.

Komentari

komentara