Skorašnji koncerti koje će u Zagrebu održati Slash (26. lipnja) i Billy Idol (13. srpnja) bit će prilika ne samo za prisjećanje niza pjesama kojima su ova dva glazbenika dala svoj doprinos rock glazbi, već i za upoznavanje s njihovim najnovijim albumima objavljenim krajem prošle godine.

Od ta dva rada iščekivaniji je svakako bio »Kings & Queens of the Underground«, sedmi studijski album Billy Idola, glazbenika koji je poznat postao još u doba punka kao pjevač grupe Generatioin X da bi svjetsku slavu stekao osamdesetih kada je izgledom, skandaloznim ponašanjem i nizom dobrih rock pjesama (»Rebel Yell«, »Eyes Without A face«, »White Wedding«) postao jedan od vodećih izvođača sveprisutnog MTV-ija.

No, već u devedesetim je s loše prihvaćenim albumom »Cyberpunk« (1993.) počela kriza koju nije riješio ni punih 12 godina kasnije objavljeni »Devil’s Playground« nakon kojeg Idol iznova šuti dugo, gotovo deset godina, točnije sve do »Kings & Queens of the Underground« kojeg će u Zagrebu i predstaviti u sklopu aktualne turneje.

Novi Idolov album od svoja je dva neuspješna prethodnika bolji stoga što je nekadašnji zločesti lijep dečko punka shvatio kako nema smisla na rubu šezdesetih (rođen je 1955. godine kao Michael Albert Broad) forsirati punkersku agresivnost, već je bolje biti iskren. Zahvaljujući tome dobili smo album na kojem, shodno Idolovim godinama, prevladavaju manje-više uspješna prisjećanja na prošlost što će itekako znati cijeniti njegova generacija i svi oni koji su voljeli punk te onaj žešći zvuk osamdesetih. »Album je moj život pretočen nu riječi i znatan dio pjesama nastao je na temelju moje autobiografske knjige »Dancing With Myself«, rekao je Idol o albumu, a pjesma koja najviše potvrđuje te njegove riječi nedvojbeno je naslovna tema, pomalo pretenciozno zamišljena mini rock opera (počinje zvukom flaute!) u kojoj Idol priča o svojoj glazbenoj karijeri pri čemu podosta nespretno u stihove nastoji smjestiti i nazive svojih naj hitova.

Nešto bolju priču o prošlosti nudi »Postcards from the Past«, a najbolja je u okviru te tematike zaista dobra »Ghosts in My Guitar« u kojoj se bez patetike prisjeća pobjeda i poraza. U krug pjesama o prošlosti svakako valja ubrojiti i žestoke »Can’t Break Me Down« i »Whiskey and Pills« u kojoj iskreno progovara o bolnim danima ovisnosti o alkoholu i drogi. Autobiografska je, barem porukom, i »Love and Glory« kojom poručuje kako život želi provesti uživajući u ljubavi i slavi da bi priču utemeljenu na vlastitom životu zaključio s »Nothing to Fear« u kojoj kaže kako se, nakon svega što je proživio ničega ne boji – osim samog sebe!

Ostale pjesme (»Bitter Pill«, »Save Me Now«, »One Breath Away«, »Eyes Wide Shut«) klasične su ljubavne tematike, a kad je o glazbenom izrazu riječ Idol ostaje vjeran onome po čemu je i postao poznat pa tako žestoku kombinaciju punka, rocka, dobrih solaža Steviea Stevensa i ritam mašina čujemo u većini pjesama (»Can’t Break Me Down« »Whiskey and Pills«, »Postcards from the Past«,»Ghosts in My Guitar»…) dok su nježniji trenuci vezani uz ljubavne pjesme, a naslovna tema je utemeljena na zvuku akustične gitare. Sve u svemu ova kombinacija ljubavnih i ispovjednih pjesama privukla je pažnju više no prethodna dva albuma (u SAD-u peto mjesto na ljestvici alternativih rock albuma i deveto na ljestvici rock albuma) pa se može reći kako je pričom o vlastitoj prošlosti ispričanoj u okvirima svog prepoznatljivog glazbenog izraza Bily Idol skrenuo na sebe pažnju i vratio dio izgubljenih pozicija.

Pokazuje to i činjenica da turneja ide dobro i umjesto planiranog kraja u travnju ove godine donijeta je odluka o nizu novih nastupa u okviru kojih ćemo ga vidjeti i na Šalati.

 

Komentari

komentara