U Klub.u ispod The Beertije na Trsatu u subotu će nastupiti beogradski shoegaze/dream pop bend Bitipatibi.

Grupa koja neodoljivom lakoćom publiku povlači u svoj svijet, osnovana je 2009. godine i do sada je objavila dva albuma – »Lešnici divlji« i »Lešnici divlji 2«. Nakon objave debitantskog materijala bend neko vrijeme nije djelovao, a onda se 2015. vratio na scenu u novom sastavu.

S grupom Bitipatibi upoznala nas je njegova »frontwoman«, karizmatična pjevačica, klavijaturistica i autorica pjesama Una Gašić te saksofonist Dušan Petrović.

U subotu ćete nastupiti u Klub.u ispod The Beertije u Rijeci. Što pripremate za taj nastup?

Una: Jako se radujemo koncertima; u ožujku također sviramo i u Kopru, Pazinu, Zadru, Šibeniku i Sarajevu. U planu su oba albuma i nekoliko pjesama s trećeg albuma za koje smo snimili audio/video live početkom godine. To je sve moguće pogledati na našem Youtube kanalu.

Muzika stvarno ne zna za granice, iako ne postoji dovoljna medijska podrška, pjesme uvijek nađu put, a naša publika budno prati sve preko društvenih mreža.

U Rijeci ste prvi put nastupili prije dvije godine u Životu. Sjećate li se tog nastupa; kakva su vam iskustva s riječkom publikom?

Una: Te zime smo prvi put svirali u Zagrebu, čak dva puta, te u Rijeci i Ljubljani. To nam je bila značajna godina, odlučili smo se posvetiti koncertima. U Zagrebu smo imali punu Tvornicu i odlične recenzije, tamo znaju za bend godinama. U Rijeci je u klubu Život bila jako lijepa, intimna atmosfera, podsjetila me na beogradski klub 20/44 koji uvijek ima super program, ponekad i tako intimne koncerte.

Ovo je bio program Velvet festivala, došli smo na poziv Dine Grgurića. Publika je obećavala dobar provod, izgledala je vrlo odlučno u želji da se te večeri lijepo provede. Iako nije bila dovoljno upoznata s bendom, reakcije su bile sjajne. Poslije koncerta su se na Instagramu komentirale pjesme, čak i nove pjesme koje nisu imale nikakav studijski zapis, tražile su se riječi i komentirale snimke s koncerta.

U Klub.u ćete predstaviti drugi album »Lešnici divlji 2« koji se našao na popisima najboljih izdanja u regiji. Koliko vam to znači?

Una: Znači nam mnogo, netko je prepoznao naš trud. Album se snimao i završavao u teškom trenutku za bend kada se postava mijenjala, u trenutku kada sam ostala samo ja u bendu. To me je natjeralo da uzmem stvar u svoje ruke, nisam više trošila energiju na međuljudske odnose, već samo na rad. Odlučila sam da cijeli album završimo producent Goran Crevar i ja, kao i da pozovem saksofonista Dušana Petrovića da bude gost na nekoliko pjesama. Dušan je ostao u bendu, dosta je nam je donio, s njim je zvuk sazrio. Album se snimao i miksao dvije godine, četiri puta više nego prvi album, zato je dobar.

Dolaze li s odličnim recenzijama i brojniji pozivi za svirke?

Una: Tu se nije mnogo promijenilo, koncerte i dalje organiziram sama, još uvijek nemamo menadžera, a tako nam je potreban.

Za one koji vas još nisu imale prilike poslušati, kako biste opisali svoju glazbu; kako se žanrovski svrstavate?

Una: Muzika Bitipatibi je neobičan spoj ljubavne, veomaosobne lirike, specifičnog ženskog glasa i čvrstog, na momente iščašenog gitarskog zvuka. Međutim tu postoji još niz »začina« čija je kombinacija zaista jedinstvena i čini nas prepoznatljivima od prvih tonova bilo koje od pjesama. Osim vokala, tu je i sviranje na sintesajzerima koje promišljeno gradi atmosferu iznad čvrstih i uzbudljivih bas dionica. Svemu tome nam se od prosinca 2016. pridružuje (za ove prostore rijetka) nekada sanjiva, nekad goropadna boja bariton-saksofona koji čas jednoglasno, čas u kontrapunktu dopunjava dream-pop muzički pejzaž.

Svirali ste širom regije, nedavno ste bili predgrupe Kingu Kruleu u Ljubljani. Koji su vam nastupi ostali u najljepšem sjećanju?

Una: Meni bi to bio najdraži nastup, ja sam godinama dijelila taj bend na stranici, dosta ljudi je tako čulo za njih. Više puta sam pisala Domu omladine za njih, Kino Šiška je prvi uspio u tome. Na koncertu je bilo dosta publike iz Beograda, Zagreba, iz cijele regije. Lijepo je vidjeti koliko je veliko zanimanje mladih ljudi za kvalitetne bendove. Dosta sviramo u regiji, svugdje se osjećamo kao kod kuće ili u nekim finim, poznatim gostima, čak i kada smo negdje prvi put. Publika nas je do sada svugdje sjajno prihvaćala, spontano, puno njih zna i pjesme, pjevaju s nama…

Dušan: To ni najmanje nije čudno s obzirom na to da je ovaj prostor (uz sve razlike i specifičnosti) zapravo nedjeljiv u kulturnom smislu. Nikada ne treba zaboraviti da je na ovim prostorima ideja kulturnog jedinstva mnogo starija od bilo koje političke ideje tog tipa. Od Ilirskog pokreta Ljudevita Gaja koji je radio na kulturnoj integraciji južnoslavenskih naroda, preko Bečkog sporazuma koji prvi put promovira ideju srpsko-hrvatskog jezika, pa sve do Micićevog zenitizma tridesetih godina prošlog stoljeća, kreativni ljudi i ljudi koji su se bavili kulturom stalno su pronalazili nove načine umrežavanja, razmjene, suradnje… To nekako radimo i mi danas, na svoj način, s idejom da makar skromno doprinosimo nastavku svih tih prethodnih ideja i djelovanja. Ponosni smo što je tako i presretni da i izvan granica Srbije postoji zanimanje za naše pjesme…

Una, vi ste pjevačica i autorica pjesama u bendu. Mislite li da vi kao autorica stihova najbolje možete prenijeti ono što ste njima htjeli ispričati?

Una: Veoma sam iskrena u tekstovima i nije me sram pokazati osjećaje, ali uvijek na šaljiv način pristupam tim problemima. Često da se našalim na svoj račun, pjesme promatram kao rebuse sazrijevanja, kada ih riješim, pjesma je završena, a rješenje je u optimizmu i humoru. Uvijek pričam kako nemamo tužnu pjesmu, zaljubljive sam prirode i kada volim, volim jako, nekad dugo vizualiziram situacije.

Komentari

komentara