Bebe Na Vole, alijas je Zagrepčanina Adama Semijalaca, blues vokalista i gitarista one-man-benda kojeg glazbeni znalci lansiraju u sam vrh regionalnog bluesa, a i glazbe uopće, istim žarom kojim i on šutira svoje bebe, kako naziva svoje pjesme, u glazbeni univerzum.

Adama će Riječani imati prilike poslušati 6. travnja na Botelu Marina u sklopu Impulse festivala čiji je osnovni cilj promocija urbane kulture, posebno njenog glazbenog segmenta.

– S obzirom na količinu glazbe koja je danas dostupna na internetu, mislim da je neizbježno putem kupiti razne utjecaje. Kad kažem kupiti, mislim na to da si inspiriran, a ne da kopiraš. Po meni je glazbenik autentičan kad je svoj. To se odmah osjeti. Žanr tu realno ne igra nikakvu ulogu.

– Uvijek spontano. Kanal se ili otvori, ili ne. Bitno je imati kontinuitet u radu i onda svako toliko ispadne nešto interesantno što me natjera da na toj ideji radim dalje. Dogode se momenti kad imaš jedan motiv koji pokrene ostatak kreativnog procesa kao lavinu. Što nadodati, što oduzeti. Svaka sljedeća dionica izlazi sama od sebe. Jednostavno se pokrene to neko suludo stanje svijesti, nije bitno jesi li gladan ili neispavan, jer znaš da nema stajanja dok ne izvučeš sve zvukove i aranžmane iz svoje glave i čuješ ih na kraju kako svi zajedno trešte iz zvučnika. To je suludo. I onda čuješ nešto što još nisi čuo u životu. Promijeniš atmosferu i vibraciju u prostoru. De facto iz ničega stvoriš nešto. Naravno, ti momenti su rijetke pojave u moru sati provedenih svirajući. Jako sam puno naučio od svake svoje pjesme. Svaka je novo živo biće. Svaka će od tebe kao autora i čovjeka tražiti još malo više. Pjesme su moja djeca. Onda ih šutiram u svijet. Bebe Na Vole! Ha!

A inspiracija?
– Mislim da je u današnje vrijeme ne nedostaje niti malo. Ono što me inspiriralo u procesu stvaranja »Hate is a wonderful thing« je spoznaja da sam duboko frustriran sobom, okolinom, količinom nonsensa i nepravde koja se svakodnevno događa oko nas. Osjećaj da koliko god daješ i trudiš se, a ne možeš apsolutno ništa promijeniti doli sebe samoga, a za to tada nisam imao snage. Mirenje s činjenicom da su prijašnje generacije, svojim nedovoljnim djelovanjem i ne dizanjem glasa od mlađih generacija napravili su-učesnike koji ponavljaju isti obrazac. Mrziš sebe, mrziš svoju okolinu, sustav, sve. Cijela ta faza stvaranja bila je prožeta dubokim osjećajem besmisla i besciljnosti. Sav taj bijes i mržnja bili su gorivo za ovaj album i na svu sreću je sve to danas iza mene. Glazba me ponovno spasila. Ovaj album me spasio.

– Mislim da su podjednako važni i definitivno služe kao neka vrsta pogonskog goriva za daljnji rad. Super je osjećaj kad ti se ljudi jave i kažu što im čini tvoja glazba i na koje načine ih dotiče i mijenja. U svakom slučaju cijenim konstruktivnu kritiku i povratnu informaciju bilo da je u pitanju kritika ili publika.

– Nisam nikada razmišljao o tome. Valjda kako se i ja mijenjam, tako se i oni mijenjaju. Zaista ne znam. Jedino u što sam siguran jest da stvarno cijene to što radim i na tome sam im zahvalan.

– Lijep. Nisam očekivao da će se to dogoditi.

– Ne radim. Sviram svaki dan, ali ne stvaram autorski ništa novo. Nakon završetka »Hate is a wonderful thing« sam shvatio da trebam odmak. Trudim se ne pisati i ne snimati. Neka se stvari polako akumuliraju pa kad za to bude pravi trenutak pjesme će same od sebe izaći. Što se tiče procesa snimanja jednostavno osjetim da nemam više što za dodati ili oduzeti i to je to. Nakon toga stvar je ili pravovremenog odustajanja ili potpunog iscrpljivanja. Zapravo album nikad nije gotov. Uvijek se možeš vratiti i reci: Ah, da je bar ovo i ovo glasnije u miksu. Ili da je barem ovaj back vokal malo više udesno. Nema tome kraja. Zato treba imati na umu da je svaki snimak prvenstveno dokument nekog vremena i faze, nazovi to kako hoćeš, i da je samim time ok pustiti stvari u jednom trenu makar ti se i ne činile savršene.

– Ma realno gledano ne živim od glazbe. Barem ne onako kako sam to nekada zamišljao odnosno nadao se da će to izgledati: album, turneja – album, turneja pa između suradnja s drugim ljudima itd. Ovo što ja živim je više preživljavanje. Kao velika većina naših sugrađana. Balansiranje nekoliko stvari istovremeno ili treniranje vlastite psihičke izdržljivosti u periodima od nekoliko mjeseci kad nema apsolutno nikakvog posla. Podučavanje me spašava jer mi daje konstantu. Neku pravu crtu u razmišljanju i postojanju. Odgovornost i briga za druge, želja da preneseš svoju strast za glazbu. Na sličan me način spašavalo i kazalište, no s obzirom na to kako se država odnosi prema nezavisnoj kulturi, na tom su polju, nakon 50-ak cjelovečernjih plesnih predstava, moja djelovanja poprilično zamrla. Jedan cijeli period sam imao dosta zdravstvenih problema pa je i angažmana bilo manje. Kao i velika većina umjetnika i umjetnica nemam plaćeno bolovanje niti ostale beneficije kao netko u stalnom radnom odnosu, tako da kad zalegnem to je – to, lova curi i pitanje je dokle će trajati. Nisi funkcionalan, a znaš da moraš raditi i nemaš pojma kad ćeš za to biti sposoban. Užasno je to stresno. Kažem, ovo se ne odnosi samo na mene već i na većinu mojih kolegica i kolega. O stažu i mirovini da ne govorim. To je nešto od čega nas je većina odustala. Velika je to žrtva… pristati na takvu nesigurnost i rizik samo da bi društvu dao dio sebe.

Mislim da je ključ u upornosti, tvrdoglavosti i bezglavom riziku. Naravno da svako toliko pomislim: Zašto ja sve ovo radim sam? Pišem, snimam, produciram, miksam, uživo radim pet stvari istovremeno. Ali opet sav taj napor i trud urodili su vrlo specifičnim izričajem i zvukom koji danas imam tako da su dosadašnji pokušaji da se to proširi na bend uvijek, barem meni, zvučali stereotipno bendovski. Nije samo da se tu gubi sloboda već se izgubi i nedorečenost koja slušatelju ostavlja puno prostora za vlastitu interpretaciju i dopunjavanje zvučne slike. U svakom slučaju otvoren sam za suradnju. Zašto da ne?

– Uskoro ćemo moja partnerica Selma Banich i ja započeti s nastavkom istraživanja folklorne baštine ovih prostora, projektom koji smo započeli prošle godine u sklopu Otvorenog studija Galerije Miroslav Kraljević u Zagrebu. Također, Marina Elezović – Mar i ja radimo na njenom prvom albumu. To me sve jako veseli.

– Jako mi je drago da me Željko Pendić pozvao da nastupim na Impulse festivalu. Dugo nisam nastupao u Rijeci. Možete, kao i uvijek, očekivati energičan i iskren nastup.