Otkazivanje koncerta nekog benda za njegove fanove baš i nije neki sretan događaj. No svako pravilo krije i pokoji izuzetak – otkazivanje Tokyo Rocks festivala u Japanu, u sklopu kojeg je u svibnju 2013. godine na svojoj azijskoj turneji trebao nastupiti Blur, eksces je na kojem će poklonici brit pop prvaka biti još dugo vremena zahvalni.


Jer, da nije bilo tako, Damon Albarn, Graham Coxon, Alex James i Dave Rowntree  ne bi se prije dvije godine našli usred Hong Konga, s pet dana neplaniranog dopusta.

“Hej, pa imamo pet dana, hajdemo skladati novi album”, domislio se Coxon, kojeg će još uvijek skeptični Albarn i dvije godine kasnije zvati glavnim krivcem što su nove pjesme Blura ikad ugledale svjetlo dana.

Pet dana momci su “jammali” u iznajmljenom hongkonškom studiju. Na Ipadu je završilo na desetke skica i minijatura, no još daleko od faze u kojima bi ih se moglo nazvati smislenim materijalom.

Turneja je završila, Albarn se vratio snimanju samostalnog albuma “Everyday Robots” i činilo se da od svega neće biti ništa. Sve do jednog neočekivanog kratkog Coxonovog poziva Albarnu.

Povratak u Hong Kong

“Imaš li šta protiv da opet bacim oko na te snimke i vidim ima li tu uopće nečega”, pitao je Coxon, koji se sam ponudio da grube skice i fragmente pokuša uobličiti u pjesme. Zatvorio se u studio s londonskim producentom Stephenom Streetom, koji je producirao albume Blura u vrijeme slavnih vrhunaca devedesetih godina. Tek ovih dana, gitarist će priznati kako se nakon naglog odlaska iz benda 1999. godine jednostavno osjećao dužan makar pokušati nešto napraviti.

“Mislim da tu ima nečega”, kratko je rekao Coxon u sljedećem pozivu Albarnu, da bi mu koji dan kasnije i pokazao mozaik što ga je sačinio iz mase honkonških kamenčića.

“O ne, pa ovo je stvarno dobro”, procijedio je razoružani Albarn, kojem se rezultat toliko svidio da je sjeo u avion i ponovno zapalio u Hong Kong, želeći u sjećanje prizvati atmosferu petodnevnog sessiona i u tom raspoloženju napisati tekstove za album. Dah Dalekog istoka osjeća se stoga na više mjesta – od samog naziva albuma “The Magic Whip” datog prema kineskoj marki petardi, preko covera albuma, do tekstova prepunih istočnjačkih referenci i toponima.

Sci fi folk

Sva ova tirada o pet honkonških dana i slučajnom ulasku u studio danas ne bi bila previše relevantna da je “The Magic Whip” bezidejno i reda radi snimljeno djelo, kao što to već jesu mnogi povratnički albumi. No naprotiv.
“The Magic Whip” je naprosto dobra ploča, koja bi, s jedne strane po kvaliteti bez većih problema mogla stati uz rame Blurovim radovima iz sredine devedesetih, dok s druge, donosi i određenu novu zrelost. U dvanaest godina, naime, puno se toga dogodilo – Coxon je uglavnom istraživao ‘lo-fi’ i gitarističku psihodeliju, a Albarn plivao kroz štošta, od world musica do elektronike.

Sve to pretočeno je u fini iskorak, pa se pojam brit pop u većini recenzija ovog albuma više niti ne spominje. Ali se zato spominje novokovanica “sci-fi folk”, kao dosta adekvatna stilska odrednica za ono što se može čuti na “The Magic Whipu”.

Album otvara sjajna “Lonesome street” – hitoidni plesnjak srednjeg tempa u kojem se prštavi i zarazno ponavljajući Coxonov gitaristički rif sudara s razigranom klavijaturom koja zvuči kao da je skinuta s video igrice aparata u nekom trash automat klubu. Ulijepljena Albarnovim vokalom, pjesma na momente zvuči kao da je stigla s, primjerice, “The Great Escape” albuma, ali priziva i neke druge asocijacije – od Kinksa do ranih Pink Floyda.

O tome koliko je uvod u album s “Lonesome Street” zapravo snažan svjedoči i nedavni upis Liama Galaghera na Twitteru kako “Blur imaju pjesmu godine”. Da, to je isti onaj Liam iz bivših Oasis, s kojima su Blur sredinom devedesetih vodili infantilni medijski rat , ali toliko žestok da je svojevremeni slični javni sukob Beatlesa i Stonesa naspram ovoga nalikovao na pristojnu čarku.

Oda prijateljstvu

 

“The Magic Whip” možda nema komercijalnih trenutaka poput “Girls And Boys”, “Song 2” ili “Country House”, ali opet gotovo da i nema slabih točaka. Od kulerskog valjajućeg ritma premijerno izbačene “Go Out” i brze “I Broadcast”, koja bi zvukom najprije mogla biti okarakterizirana kao stari Blur, preko hipnotizirajuće koračnice u bowiewskoj “There Are To Many Of Us”, sve do potencijalnog singla “Ong Ong” sa stadionskim singalong refrenom na tragu „Tendera“ – u pitanju je vrlo ujednačenih 12 pjesama za 12 godina koliko Blura u diskografskom smislu nije bilo na sceni.

Vrhunac albuma ipak se krije u baladi “My Terracota Heart”, odi ljubavi dvojice prijatelja, u kojoj je Albarn opjevao svoj skokoviti i slojeviti emotivni odnos s Coxonom i njihov ponovni kreativni i ljudski pronalazak.

(When we were more like brothers/ but that was years ago/So if it doesn’t sing like a broken chord… I’m running out of heart today/ I’m running out of open road to you / And I know you are emoting and you’re dazed / Is something broke inside you?Cause at the moment I’m lost, and feeling that I don’t know/If I’m losing you again)

Glavni stup Blurove priče oduvijek je zapravo i bila kemija između četvorice prijatelja. Ona se mogla napipati već na prvim povratničkim nastupima benda 2009. godine, da bi na “The Magic Whipu” dobila i materijalnu potvrdu. Onome tko je otkazao tokijski koncert, fanovi na tome mogu reći samo – hvala.

Komentari

komentara