Stvar je samo u tome što od Dylana očekujete. Ako ste žedni njegovih novih veličanstvenih stihova i glazbe, onda njegov trideset i osmi studijski album, ujedno i prvi trostruki, nemojte ni preslušavati jer ćete izgubiti punih 95 minuta vremena koliko traju tri disca nazvana »Triplicate«.

No, ako vam je dovoljna magija njegovog glasa i pristupa glazbi, ako vas zanima kako to Dylan obrađuje neke više ili manje znane standarde starije više od pola stoljeća, onda će vam »Triplicate« biti i prekratak.

Činjenice govore sljedeće – posljednji studijski album Dylan je objavio 2012. godine. Bio je to briljantni »Tempest«, pravo malo remek-djelo koje se po svemu može mjeriti s njegovim najboljim albumima iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nažalost, nakon tog izuzetnog poetsko-glazbenog djela Dylan je u potpunosti stao s pisanjem vlastitih pjesama i okrenuo se obradama tuđih pjesama – najprije je 2015. godine objavio album »Shadows in the Night« s obradama pjesama Franka Sinatre, potom godinu dana kasnije opet ponavlja Sinatru s albumom »Fallen Angels«, a evo nam ga sad s čak trostrukim albumom »Triplicate« na kojem se odmiče od Sinatre i obrađuje pjesme različitih autora.

Ljuti fanovi

Naravno, njegova autorska šutnja i okretanje obradama pjesama drugih autora poprilično ljuti znatan dio njegovih obožavatelja koji s pravom smatraju da umjetnik njegova kapaciteta i dobitnik Nobelove nagrade za književnost prošle godine može i mora puno više od rada na coverima starih šlagera.

No, poznato je da je Dylan oduvijek volilo ljutiti svoje obožavatelje – prvi lom izveo je sredinom šezdesetih kad je s akustične prešao na elekričnu gitaru, potom je sedamdesetih napustio svijet protestne lirike i okrenuo se Isusu i propagiranju kršćanske vjere, desetljećima je posjetitelje svojih koncertata ljutio time što najčešće uopće nije komunicirao s publikom već samo odsvirao svoje i otišao, a sad, pri kaju karijere, »štanca« albume s tuđim pjesmama!

I to, da stvar bude gore, mahom šlagera nastalih u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, a to znači pjesama koje u sebi baš i ne nose rock energiju.

Upravo stoga puno će biti onih kojima će ovaj trostruki album biti užasno dosadan i besmislen jer u njemu rock glazbe gotovo da i nema, a minus je svakako i to što Dylan ne nudi ništa svog i originalnog, ništa provokativnog i motivirajućeg što je godinama radio.

Pet sekundi bilo koje pjesme bilo kog albuma iz šezdesetih vrijedi više no svih pet posljednjih diskova koje je Dylan napravio u posljednje tri godine, zaključit će oni najogorčeniji uvjereni kako je Dylan kao umjetnik, na žalost, gotov. Oni koji ga vole bez obzira što napravio u ovom će albumu, kao i u prethodna dva hommagea Sinatri, vidjeti pokušaj velikog Boba da pruži svoj doprinos »američkoj pjesmarici« te da vlastitim obradama čuvenih pjesama pokaže snagu, ljepotu i vrijednost američke popularne glazbe, posebno onog njenog dijela do pojave rock and rolla, dakle do sredine pedesetih.

Ljubav i uživanje

No, što nam to Dylan nudi na albumu kojeg je, po vlastitim riječima, radio s puno ljubavi i uživanja usporedivši ga sa svojim najboljim studijskim uradcima. Svaki CD nudi po deset pjesama i svaki ima poseban naziv. Prvi se zove »’Til the Sun Goes Down«, drugi je »Devil Dolls« a treći »Comin’ Home Late« i tom je raspodjelom na neki način slijedio svog uzora Franka Sinatru i njegov 1980. godine objavljen album »Trilogy: Past Present Future«.

Cilj ove podjele je i uputiti slušatelje na glazbeno ozračje koje vlada na svakom od CD-a pa je tako prvi CD »dnevni«, drugi je više vezan uz noćnu zabavu i slične aktivnosti, a treći, ujedno i najsporiji, vezan je uz one kasne noćne, bolje reći jutarnje sate kad uz klaviristu u kutu ostaju samo oni najuporniji.

I na ovom je albumu Dylan zadržao način rada kakvog je uspostavio pri obradi Sinatrinih pjesama, a to znači da ga prati temeljni bend (bas, bubanj, gitara), povremeno je to i manja ekipa gudača, a sve skupa snima se najčešće od prve pa tako na svojoj internet stranici Dylan tvdi kako je »Triplicate« gotovo pa album uživo, sniman u studiju bez nekih bitnijih ponavljanja.

Najčuvenije pjesme koje je Dylan ovog puta obradio su »That Old Feeling«, »As Time Goes By«, »How Deep Is the Ocean?«, »The Best Is Yet to Come«, »Day In, Day Out«, »Sentimental Yourney« i »Stardust«, a među obrađenim autorima su imena kao što su Irving Berlin, Jerome Kern, Hoagy Carmichael, Richard Rodgers, Oscar Hammerstein, Sammy Fain, Johnny Mercer….

Iako Dylanov prateći bend vuče na country, većina pjesama temelji se na poigravanju jazz obrascima koji su ukrašeni steel gitarama i duhačima koji, iako ih je malo, ponekad zvuče poput ovećeg revijskog orkestra, a ono u čemu je Dylan možda bolji no ikad je – njegov glas! Naime, s vokalne strane ovaj album nedvojbeno spada u njegove ponajbolje uratke jer je njegov glas izdvojen i jasan što baš i nije karakteristika njegovog pristupa glazbi.

Tek stilska vježba

Ono oko čega će se svi složiti je to da je »Triplicate« stilska vježba kojom Dylan još jednom želi pokazati kako on nije u stanju samo stvarati klasične pjesme, već i pjevati takve pjesme drugih autora. Mišljenja će se pak razilazati oko toga koliko je to što Dylan radi posljednje tri godine dobro i smisleno.

Svakako je njegovo pravo raditi ono što voli bez obzira što njegovi obožavatelji i glazbeni kritičari mislili. Ipak, pomalo je tužno što Dylan više ne tumači sadašnjost, već govori o prošlosti. Kažu da je to jedan od znakova starenja, a to i nije ništa čudno jer Dylan je rođen davne 1941. godine i sa 76 na plećima zasigurno već ima pravo na punu mirovinu velikog glazbenika, a to znači da ima pravo stvarati i ovakve albume, ploče koje njega vraćaju u vlastitu mladost, a nama osvjetljavaju većini ipak manje znanu glazbu.

Uostalom, Dylan je uvijek radio albume za sebe, a ne za svoje slušatelje što je ovog puta dokazao više no ikada ranije stvorivši pomalo umoran oproštaj od američkog glazbenog nasljeđa prve polovice dvadesetog stoljeća. Želite li čuti pravog Dylana, bilo koji album iz šezdesetih, pa i sedamdesetih, puno je bolji izbor od ovog triplikata.

 

Komentari

komentara