“Things Have Changed” (Stvari su se promijenile) je pjesma kojom Bob Dylan započinje svaki koncert ovogodišnjeg dijela Never Ending turneje, a parafrazirajući njen naslov možemo dodati kako zaista jest tako, ali je usprkos svim promjenama Dylan ostao jedan i jedini, neponovljivi osobenjak i genijalac, autor bez kojeg bi rock glazba bila puno, puno siromašnija i bljeđa.

Potvrdio je to, usprkos pomalo komornoj atmosferi i ne odveć entuzijastičkoj publici, i na koncertu u ljubljanskoj dvorani Stožice gdje je održao koncert tijekom kojeg je kroz 20 odsviranih pjesama prošarao svojom bogatom diskografskom karijerom, tamo od kultnog »Freewhellin’ Bob Dylan« iz 1963. godine pa do ove godine objavljenog albuma »Shadows in the Night« na kojem je obradio pjesama Franka Sinatre. Ipak, svi koji su željeli slušati njegove evergreene nisu s koncerta mogli otići odviše zadovoljni jer je Dylan odsvirao tek četiri »klasične«, a najviše je vremena posvetio pred tri godine objavljenom sjajnom albumu »Tempest« – za sada posljednjem albumu s isključivo njegovim pjesmama – s kojeg je odsvirao čak šest pjesama, a ostatak su činile mahom pjesme s albuma objavljenih u ovom stoljeću – Through Life«, »Modern Times«, »Love and Theft«, »Time Out Of Mind« i »Shadows in the Night«.

Koncert je otvoren »programatskom« »Things Have Changed«, pjesmom napisanom 2000. godine za film »Wonder Boys« kojom je Dylan kroz sjajnu country rock pratnju svog banda pjevao o negativnim promjenama u suvremenom sve bezdušnijem svijetu, promjenama koje su zahvatile i njega jer, pjeva, »I used to care, but things have changed.« (Nekad sam brinuo, sad su se stvari promijenile).

Nakon poletnog uvoda s podosta ironije u stihovima uslijedio je sličan nastavak u divnoj akustičnoj »She Belongs to Me« stvorenoj davne 1965. godine na albumu »Bringing It All Back Home« čime je podsjetio na to akustično doba prvog desetljeća svoje karijere da bi nas potom sa sjajnom izvedbom »Beyond Here Lies Nothin« s albuma »Together Through Life« iz 2009. godine podsjetio kako se o ljubavi istodobno može pjevati i svirati i u latino i u tex mex stilu pri čemu nije problem svemu tome dodati bluesy gitare i soliranja starinskog rocka.

Tek nešto mlađi »Workingman’s Blues 2« iz 2006. godine i albuma »Modern Times« nježnim je valcer ritmom klasične country balade podsjetio na čestu temu Dylanove lirike vezane uz svijet obesporavljenih, a poletni prpošni »Duquesne Whistle« s albuma »Tempest« ponudio je još jednu tpičnu Dylanovu priču o ljudima iz polusvijeta za koje ne znaš da li su kockari ili svodnici, ali je jasno da su s druge strane zakona.

Ritam ulice prepun različitih temperamentni stilova potom se pretočio u još jedan prekrasni country valcer u nježnoj ljubavnoj »Waiting for You« napisanoj 2002. godine za film »Divine Secrets Of the Ya-Ya Sisterhood« da bi se potom s »Pay in Blood« s albuma »Tempest« u blues rock ozračju okrenuo kritici onih koji žive na tuđoj nevolji. Teško je koji stariji ljubitelji Dylan poetike mogao ostati ravnodušan na izvrsno odsviranu puna četiri desetljeća staru »Tangled Up in Blue«, (»Blood on the Tracks«, 1975), apstraktnim stihovima ispričanu priča o vezi i svemu što ona nosi, a motiviranu tadašnjim Dylanovim procesom rastave sa suprugom Sarom.

Sjajno korištenje usne harmonike i klavira od ove je pjesme učinilo vrhunac prvog dijela koncerta koji je kraju priveden odličnom jazzy izvedbom starog hita Franka Sinatre, pjesme »I’m a Fool to Want You« nakon koje je uslijedila petnaestominutna stanka. Dojam je, pomalo i nepotrebno, jer su se s ove dvije pjesme glazbenici baš zagrijali, a živnula je i publika.

Povratak na pozornicu donio je žestoku »High Water« s albuma »Love and Theft« (2001), a kad su čvrste zvukove te pjesme zamijenili akustični dijelovi čuvene »Simple Twist of Fate« s kultnog albuma »Blood on the Tracks« mnogi su pomislili da slijedi set starih doibrih pjesama. No, umjesto toga Dylan se okrenuo nedavnoj prošlosti pa je s »Early Roman Kings« kroz poredbu svijeta dašnjice i davnih rimskih dana te blues ozračjem i agresivnošću podsjetio kako ciničan i društveno kritičan zna biti. »Forgetfull Heart« kroz country te »Spirit on the Water« uz jazz ozračje donijeli su blage trenutke smirenja nakon kojeg su uslijedile tri odlične skladbe s albuma Tempest« – socijalno angažirana »Scarlet Town«, odlična ljubavna balade »Soon After Midnight« te odličan country rock »Long and Wasted Years«.

Za sam kraj stari je majstor odabrao posvetu Yvesu Montandu s »Autumn Leaves«, a budući da se, naravno, publika nije razilazila na bis je odsvirao ono što su mnogi željeli – »Blowin in the Wind« s 52 godine starog albuma »Freewheelin’ Bob Dylan« te za sam kraj čvrsti blues rock »Love Sick« s odličmnog albuma »Time Out Of Mind« iz 1997. godine.

Sve u svemu Dylan je za sve koji ga vole priredio još jedan dobar koncert. Na jednom smo mjestu mogli čuti prošlost i sadašnjost Dylana, uvjeriti se u snagu njegove poetske i glazbene nadarenosti te, naravno, uživati u činjenici da nam legenda pjeva neke od neprolaznih i vječnih skladbi rock glazbe pružajući nam pri tom mogućnost uvida u gotovo sve glazbene izraze kojih se u svom bogatom radu doticao – akustici, folku, bluesu, counrtry zvuku, tex mexu, jazzu, soulu…

Istina, nedostajalo je ljubljanskom koncertu one tako potrebne rock energije i živosti za što nije kriva isključivo premlaka publika, već i Dylanov pristup cijeloj ovogodišnjoj seriji koncerata vidljiv i u izgledu pozornice koja je prigušenim svjetlima oponašala bar u kojem grupa starih iskusnih glazbenika svira za publiku, ali i za svoju dušu, a još je više to dokazivao »na pola« namješten razglas te u većini pjesama vrlo diskretni bubnjevi za koje je primjereniji naziv ovog puta bio – udaraljke.

No, i uz sve te mane, lijepo je bilo čuti i vidjeti maestra Dylana.

Vrhunci

Kako to već obično i biva vrhunci koncerta, pjesme koje su izazvale najbolje reakcije publike bile su one stare i poznate – »She Belongs To Me«, »Tangled Up In Blue« i »Simple Twist Of Fate«, dok je »Blowin in the Wind« izazvale različite reakcije, ponajprije stoga što ju je Dylan tako aranžmanom promijenio da su mnogi tek pri pjevanju refrena shvatili o kojoj se pjesmi radi. No, i ostale pjesme sjajno su odsvirane pa treba reći da je porateći band bio na visini. Čine ga Charlie Sexton i Stu Kimbal (gitare), Tony Garnier (bas), George Recile (bubanj) te Donnie Heron (udaraljke, žičani instrumenti).

Bez pozdrava

Slaboj ili nikakvoj komunikaciji s publikom Dylan je vjeran ostao i u Ljubljani. Koncert je počeo i završio bez pozdrava, a jedini trenutak kad se Dylan obratio nazočnima bilo je neposredno prije odlaska na kratki odmor kad je promumljao nešto u stilu kako će se brzo vratiti. No, to je Dylan i oni koji ga prate na koncertnim nastupima znaju da je rijetko kada raspoložen za priču.

 

Komentari

komentara