Iskreno, duhovito i s razumnom mjerom nostalgije Boris Hrepić Hrepa, bas gitarist splitskog sastava Daleka obala, u svom je literarnom prvijencu progovorio o – kako to lijepo podnaslov ovih zapisa određuje – glazbenom odrastanju u Splitu osamdesetih.

Naravno, naslov »Našao sam dobar bend« vezan je ne uz Azru iz čije poetike dolazi, već uz Daleku obalu koja, na svu sreću, nije glavni junak ove lijepe priče o ljubavi prema rock and rollu. Kažemo na svu sreću iz jednostavnog razloga što je Hrepić potpuno ispravno odlučio veći dio knjige posvetiti svom (glazbenom) odrastanju zahvaljujući čemu smo dobili ne samo knjigu o nastanku i radu jednog od sastava iz prve lige dalmatinskog rock and rolla, već prije svega prozu memoarskog tipa koja, iako ponajprije govori o glazbi, nudi i puno više podastirući čitatelju zanimljivu i sadržajnu štoriju o tome kako se živjelo, što se radilo i o čemu se sanjalo od kraja sedamdesetih pa do kraja mnogima danas već mitskih osamdesetih.

Širi krug čitatelja

Upravo stoga ova će knjiga zasigurno imati širi krug čitatelja od poklonika Daleke obale i u njoj će moći užvati svi koji su osamdesetih bili mladi, ponajprije, naravno, oni vezani uz ST rock scenu čije nastajanje Hrepić prati nizom podataka koje može ponuditi samo netko tko je bio dio svega toga pa tako puno saznajemo o prvim danima sjajnih Đavola i Nene Belana, počecima Osmog putnika iz kojeg će se »izleći« Gibonni, power pop i funky počecima Dine Dvornika i brata mu Deana te, naravno, Dalekoj Obali, ali i nizu drugih široj hrvatskoj javnosti nepoznatih ili slabo poznatih splitskih glazbenika. Dobro je što se umjesto strogo dokumentarističkog pristupa Hrepić opredijelio za opis vlastitih sjećanja čime se, bez obzira na moguće greške i manjkavosti vezane uz istintost činjenica, tekst pretvorio u ugodno štivo koje s jedne strane bez patetike ali s jasno ocrtanom notom nostalgije govori o prvim glazbenim i ostalim ljubavima i osobnom ushitu zbog ljepote rock glazbe, a s druge strane vrlo vjerno iskazuje mladenačku žustrinu i želju za uspjehom posebno dobro opisujući jedinstvo tadašnje splitske rock scene koja je zbog iznimno uspješne lakonotne scene »cvita Mediterana« bila u daleko težem položaju no što su to, primjerice, bili ljubitelji i izvođači rocka u Zagrebu ili Rijeci.
Govoreći o jednom od koncerata Daleke Obala Hrepić kaže: »Sama tehnička kvaliteta sviranja bila je, kao što će uvijek i biti, u drugom planu. Važniji su bili spontana izvedba, pozitivna energija, tekstovi i Banova duhovitost i karizma«. Gotovo da se isto može reći i za njegovu knjigu, samo što mjesto pjevača Bana, alfe i omege grupe, u slučaju ove knjige vodeće mjesto definitivno preuzima skromni bas gitarist uz čije se pisanje zaista mogu staviti odrednice spontanosti, pozitivne energije te, još i najviše, duhovitosti pri čemu Hrepićev humor nije onaj često grubi i posprdni dalmatinski (Feralovski!), već gotovo uvijek s dozom simpatije prema osobi o kojoj govori, a počesto usmjeren i prema samome sebi što je odlika ljudi jakog karaktera.

Pravi rokeri

Dokumentaristički ton knjige kojeg drži tekst utemeljen na dnevničkim zapisima nadograđen je nizom odličnih crno-bijelih fotografija koje su tih godina – i ne sanjajući da će završiti u knjizi – stvarali Hrepićevi prijatelji, a korak dalje ovoj knjizi o glazbenom odrastanju u Splitu osamdesetih prošlog stoljeća svakako predstavlja CD Daleke obale »Početci« koji ide uz knjigu i na kojem je zabilježeno deset njihovih mahom koncertnih izvedbi prvih pjesama pri čemu sirovost i neispeglanost zabilježenih snimki pokazuje ne samo vjerno to doba, već nam svjedoči kako je u početku Daleka obala bila pravi rock and roll band. Kasnije su se, vjerojatno i pod utjecajem mediteranskog okružja, više okrenuli popu i baš zato dojam je kako je ova knjiga bliža rock and rollu no što je to glazba grupe ikada bila. A da li je čak i bolja od glazbe Daleke obale procjenite sami.

Zahvala Đavolima s oltara

Iz niza anegdota i likova kojima Hrepić zaista uspijeva nasmijati čitatelja mora se izdvojiti priča o humanitarnim koncertima kojima su splitski glazbenici prikupljali novac za borbu protiv borovog prelca, nametnika koji je prijetio uništiti šumu na Marjanu. Budući da je borov prelac nestao kako se i pojavio, uz pomoć prirode, Daleka Obala, Dino Dvornik i Đavoli odlučili su prikupljeni novac preusmjeriti na restauraciju crkvice Sv. Jere smještene na Marjanu. Nakon što je restauracija privedena kraju u novoobnovljenoj crkvici održana je misa tijekom koje je svećenik s oltara rekao: »Na velikoj pomoći u obnovi ovog našeg malog Božjeg hrama zahvaljujemo Dini Dvorniku, Dalekoj obali i…Đavolima!«. Naravno, bakicama u prvim klupama ništa nije bilo jasno!

Marinko KRMPOTIĆ

Komentari

komentara