Kad mi je urednica Danijela Bauk pružila jedan veći i jedan manji kvadratni predmet u celofanskom omotu i rekla: »Ti bi mogao nešto napisati o ovom«, nisam imao pojma što od mene traži.

Par trenutaka kasnije bilo mi je jasno da to uopće neće biti lak zadatak, iako je Danijela dobrohotno dometnula i: »Napiši što god i kako god hoćeš.« Čini se da upravo u tom grmu čuči (ustrašeni) zec, jer pisati o monografiji Aleksandra Dragaša »Goran Bare – Budi ponosan«, u izdanju Croatia recordsa, uz pripadajući album Baretovih skladbi po Dragaševu izboru, može se na milijun načina, no samo je jedan za mene, čini se, pravi. Osoban.

Raspršene mikroćelije

U mom životu Majke su se pojavile u Puli ra(t)nih 90-ih, u doba naših i vaših zamračenja i pomračenja. Dilanje loših snimki na kazetama, njihovo opsesivno slušanje, učenje tekstova i čekanje tog mitskog prvog koncerta uživo bilo je potpomognuto i živim pričama iz pretpovijesti Majki, o čemu nam je rado pričao naš Vinko, prijatelj inače posve drugačijeg imena, ali iz Baretovih Vinkovaca, svjedok i sudionik protogeneze jedne od najvažnijih rokerskih pojava ovih malih, nebitnih prostora. Za dio moje generacije, desetak godina mlađe od Dragaševe i Baretove, te su priče, ta muzika, a uskoro i živa svjedočanstva, postali umnogome ključni u njenom formativnom periodu.

Živo se sjećam »bacanja« (jer plesom se to nazvati ne može), koje je bilo popularno u pulskim klubovima u kojima se okupljala rokerska ekipa; redovito bi se po klubu raspršene mikroćelije našle na podiju, gdje bi ih ujedinili uvodni taktovi neke od njihovih himni. U našoj mikroćeliji te su himne redom bile na engleskom jeziku; malo nas je što doista uzbuđivalo na našim jezicima, a ako i jest, dolazilo je preko novouspostavljene granice, iz pravca Partibrejkersa ili nešto mekšeg EKV-a. Do Majki.

Tog prvog (mojeg) mitskog koncerta Majki ne sjećam se točno; ne bih mogao ni približno utvrditi kada se dogodio, ali ono što znam jest to da je pulska publika ostala vjerna Majkama i kad su ih mnogi drugi počeli ignorirati zbog Baretovih stanja. Bilo je koncerata koje Bare ne bi uspio ni započeti, ili bi ih prekinuo zbog nemogućnosti da nastavi, ali mi smo i dalje kupovali karte i dolazili svjedočiti najkarizmatičnijem frontmanu koji nam se obraćao našim jezikom.

Ovisnost o destrukciji

O tome svemu piše i Aleksandar Dragaš, i to kao pratitelj, ali i sudionik i stvaratelj te scene, budući da je upravo on, kao izdavač za nas ključnih albuma Majki »Razum i bezumlje« (1990.) i »Razdor« (1993.), uz Zdenka Franjića kao izdavača prve »službene« demo-kasete Majki »Majke« (1988.), nepovratno utjecao na naše živote. Čitati njegovu knjigu danas i slušati njegov izbor Baretova bluesa zato se ne može bez osjećaja zahvalnosti što je vjerovao u jedan projekt u koji se nikako nije moglo vjerovati razumom, ako se poznavalo Bareta, već samo bezumljem.

Ono što je Bareta od početka pratilo bila je ovisnost o destrukciji; je li to heroin, ili hektolitri žestice uz terapiju zamjenskim drogama, svejedno. A tu negdje leži i paradoks bivanja uopće. Bareta bez toga ne bi bilo, iako ga je to koštalo i nekih možebitno potentnijih uvida u kondicije svijeta i života, a koje Dragaš uglavnom, i ponekad pretjerano, hvali. Naime Bare jest naš najbolji rokerski pjesnik, i njegove borbe s unutarnjim i vanjskim demonima, njegovo neskrivanje iza kompliciranih i nepronicljivih palamuđenja (kakvima rokeri često pribjegavaju u automistifikaciji), ne mogu ostati nehonorirani, no u njegovu tekstualnom opusu ipak je puno više doslovnosti, pa i pretjeranog pathosa, koji iskaz ne dižu na razinu samodostatnosti. No mi koji smatramo da ni tekstovi Arsena Dedića teško stoje sami, bez glazbe, ili mi kojima ni Dylan ne postoji izvan muzike kao autonomni pjesnik, možda smo u tome prestrogi. Na kraju ipak je samo jedno važno: zašto bismo uopće i promatrali njihove tekstove izvan njihove glazbe? »Ja sam mršavi pas/ostavljen od gospodara/poznam svakog od vas/moja sjećanja su bolna i stara«… Ove stihove napisao sam po sjećanju, bez provjere, ali ih nikada, baš nikada nisam ni u sebi ni naglas izgovorio; oni su neodvojivi od akustičnog rifa koji ga prati, i uvijek, baš uvijek su otpjevani.

Foto Sanjin Strukić PIXSELL

Tek početak

Što, dakle, donosi Dragaševa knjiga? Puno toga, iako je i Dragaš sam svjestan da je ovo tek početak. On se gotovo ispričava što nije napravio više, jer je u tome jednostavno i zbog vanjskih okolnosti spriječen. Početak donosi Prolog, u kojem Dragaš objašnjava i to, ali i zašto je nakanio napisati i objaviti ovu knjigu, koja je u osnovi skup njegovih tekstova dosad već objavljenih o Majkama i Baretu, no za ovu priliku dorađenih i nadopunjenih (novim) saznanjima, ali i novim tekstovima. Konstatira tako Dragaš da se malotko mogao i nadati da će Bare slaviti 30 godina karijere. Taj slojeviti i komplicirani čovjek, »koji je ponekad osjećajan i drag, duhovit i zabavan, vispren i pronicljiv, nježan i dirljiv, a ponekad opak i svadljiv, bezobziran i mrgudan, destruktivan i mračan, težak i divlji«, kako to nadahnuto piše njegov prijatelj Dragaš, zaslužuje svako poštovanje, pa onda najmanje punokrvnu monografiju, za koju će ova knjiga svakako biti nezaobilazna početna točka.

Kratka biografija

Naime nakon Prologa slijedi poglavlje »Kratka biografija«, koje na oko 25 stranica otvara priču o Baretu i o genezi jedne velike rokerske karijere, poglavlje koje će biti posebno zanimljivo onima koji o ovom karizmatiku znaju nešto manje, zapljusnuti tabloidnim poigravanjem njegovom ovisnošću i ekscesima. Tu će čitatelj naći priču o Vinkovcima i o još jednoj izgubljenoj generaciji koju je rat osujetio u svakom smislu, prvo joj potkresavši krila, a onda i glave. Saznat će o prvim okupljanjima bendova prije Majki, slušanju ploča, prvim koncertima i prvim demo-snimkama, pa onda gubljenjima i nalaženjima u ratnim i poratnim godinama, sve do feniksovskih dizanja iz mrtvih, i u autorskom/diskografskom i u svakom drugom smislu. Sve to začinjeno je osobnim svjedočanstvima čovjeka koji je s Majkama i s Baretom bio od njihovih samih početaka, kad je, kako svjedoči, još daleke 1985. godine na Hvaru čuo neke demo-snimke toga svježeg garažnog punk sastava. Sastava koji će narednih 30 godina, uz uspone i padove, uz prekide i ponovna nalaženja, stvoriti autohtonu rokersku priču ovih prostora.

Najveći dio knjige posvećen je recenzijama albuma, pa se poglavlje tako i zove: »Albumi i recenzije«, uz podnaslov »Ovako stvari stoje«. Dragaš ovdje radi ono što ga je označilo kao autora, piše recenzije, ne bojeći se vlastita stava i njegova izricanja. Iako veliki fan Majki, on ipak nije njihov nekritički apologet, pa tako neće olako davati petice svim albumima. Prvu peticu, nakon četvorke demo-debiju, daje »Razumu i bezumlju«, a slijedi i ista ocjena za »Razdor«, no već »Milost« (1994.) dobiva trojku. Naravno, netko zločest mogao bi primijetiti da petice imaju albumi koje je Dragaš objavio, ali tko pročita knjigu shvatit će da Dragaš to primjereno obrazlaže. Ako je taj netko još i bio s nama u Puli 90-ih, kada su te ploče bile karike koje nedostaju u glazbi naših prostora da bi nam ona postala doista bitna, shvatit će potrebu za najvišim ocjenama tim albumima.

Foto Marin Tironi PIXSELL

Off-projekti

No Dragaš, naravno, ne staje samo na Majkama. Uvrštava on u svoju knjigu i Baretove off-projekte, kao što je Hali Gali Halid, ta genijalna sprdnja s narodnjacima (»Hajde da se drogiramo« i dalje svijetli kao što je svijetlila 90-ih), i Gnjevni crv, za koji, vjerujem, malo tko uopće i zna. Eto ja, priznajem, nisam znao. »Vrijeme je da se krene« (1996.) i posljedični »Život uživo« (1997.) označuju novi uzlet Majki, koje pune Malu dvoranu Doma sportova. No slijedi nešto slabiji »Put do srca sunca« (1998.), što registrira i Dragaš ocjenom tri. Ipak, tri godine kasnije nastaje »Izgubljen i nađen«, prvi album Gorana Bareta bez Majki, sada s Plaćenicima. Iako mu Dragaš daje četvorku, mi ne bismo bili tako darežljivi, no ono što jest bitno, Bare pokazuje da nije za otpis, i da bi njegovo eklektično istraživanje poticaja, od protopankerskih garažnih početaka, preko bluesa do countryja, moglo biti izuzetno potentno.

Plaćenici s Baretom snimaju još i »7«, kojem Dragaš, i opet po nama pretjerano, daje četvorku, no na ovom albumu, kako kaže Dragaš, Bare još dublje zakoračuje u blues. Najgoru ocjenu, dva i pol, opravdano, dobiva sljedeći Baretov projekt, album »Srce« (2006.), u tekstu čiji naslov dovoljno govori: »Sam, umoran i dešperatan«.

No onda stiže 2008., Bare ponovno okuplja Majke i eto ga u jednom od najjačih izdanja u svojoj povijesti, »neuštekanoj« verziji s koncerta u Tvornici, 12. travnja, čija je snimka završila na albumu jednostavno nazvanom »Unplugged«. Tri godine kasnije uslijedit će najkomercijalniji Baretov album, izdan kao produkt benda Goran Bare i Majke – »Teške boje«. Naslovna pjesma lansirala je Majke u mainstream, a Dragaš ovom albumu ponovno daje peticu. Još jedan album je u Dragaševu fokusu iz te faze, »Majke u Tvornici 9. 3. 2007.«, a onda, za kraj, doista jedno pravo čudo, što moram zabilježiti uz kraći uvod.

Novi uzlet

Naime uz Dragaševu knjigu dolazi i CD, u kojem Dragaš, pod naslovom »Baretov blues 21. stoljeća«, nudi 15 pjesama, bluzeva koje je Bare snimio u ovom stoljeću, i koji mi je, nakon samo dva slušanja, snažno prirastao srcu. No usput me, zbog posljednjih triju pjesama na njemu, »natjerao« i da u kompletu poslušam »Nuspojave« (2018.), zasad zadnji album Gorana Bareta & Majki. Ne znam zašto to nisam prije učinio, možda zato što ni sam nisam mogao vjerovati da je Bare sposoban za neki novi nevjerojatni uzlet, a možda i zbog toga što gotovo da nema pjesme kraće od sedam minuta, što ih je potpuno prognalo s radiopostaja. A možda i zato, što mi je najteže priznati, što danas glazbu ne slušam onako kao što sam je slušao oskudnih 90-ih – kao hranu bez koje se ne može.

Moćan album

Kako bilo, album je to za koji je Bare, kako to svjedoči Dragaš, ovomu više puta rekao: »Neće ti se svidjeti«. Možda zato što je mislio da se album može dovesti u vezu s ne baš sjajnim »Srcem«. No ono što slijedi iza tih sedam pjesama oduševljenje je kakvom se doista nisam nadao od bilo kojeg domaćeg djelatnog autora. Dragaš mu daje ocjenu četiri i pol, no tu bih, i jedini put, dao višu ocjenu od njegove. Tekstualno album je ponovno na razini najboljih Baretovih ostvarenja, ali glazbeno, to je nešto posve novo. I iako je glazbenom kritičaru Dragašu, pa i ovom svojedobnom glazbenom kritičaru u pokušaju, zavodljivo uspoređivati ovo djelo s mogućim poticajima, od Iggyja i Loua Reeda do Bowieja, ranijeg, a posebno kasnijeg, predsmrtnog, činjenica jest da taj album moćno, samosvojno i neprikosnoveno stoji na tronu najboljih Baretovih izdanaka. Taj potmuli bluz duše tektonski pomiče ploče osjetljive unutrašnjosti i nudi onu rijetku pojavu uživanja u boli. Ganutost. Nakon »Nuspojava« neće nam više pasti napamet otpisivati Bareta, već ćemo mu, kao i Dragaš, poželjeti još mnogo plodnih godina.
Posljednji dio knjige donosi Dragaševe zapise s koncerata, u kojima se variraju teme važne za opus Gorana Bareta, kao i tekstove pjesama u Dragaševu izboru, koje se mogu poslušati na CD-u ili ih se može, ali samo jednom, »skinuti« uz pridodanu šifru. Valja spomenuti da je knjiga također opremljena i odličnim fotografijama, no uživanje u njima kvari jedan tehnički problem. Naime dobar dio njih, kada se prostire na duplerici, pogotovo ako im je glavni motiv u sredini, ne mogu se dobro promotriti zbog uveza. Ali to nećemo knjizi uzeti za preveliko zlo.

Zametak dokumentarca

Važna je to knjiga, recimo to nedvojbeno. Dragaš je u njoj donio i nešto što će malokoji (željeni) nastavljač imati, a to je iskustvo sudioništva, paralelnog slalomiranja s čovjekom i njegovim bendovima, njegovom muzikom i demonima. Recimo zato i ovo: Dragaš bi bio idealan za pothvat nastavka, konstruiranja punokrvne monografije s puno ozbiljnijim osnovnim tekstom, ali razumijemo i da je pitanje hoće li za to imati snage. A u tom kontekstu knjiga možda probudi i neke druge kreativce. Filmaše, recimo, koji bi u toj začudnoj biografiji mogli pronaći zametak fenomenalnog dokumentarca, ali i, zašto ne, moćnog biografskog igranog filma, kakav zaziva i Dragaš. Kako bilo, svima nam valja čitati Dragaša i slušati Bareta. Obojica nam imaju reći važnih stvari, i o sebi i o svijetu, ali i još važnije – o nama.

 

Komentari

komentara