I dvadeset godina kasnije ostaje prilično nejasno kako album “Keep It Like A Secret” nije za Built To Spill osigurao razinu pažnje, da ne kažemo slave, kakvu su za bendove sličnog habitusa – Flaming Lips i Mercury Rev – u to doba osigurali albumi  “The Soft Bulletin” odnosno “Deserters Songs”.

OK, Built To Spill su možda malo konvencionalniji u izričaju gitarskog indie rocka, ali to ne umanjuje ljepotu melodija i gitarskih pasaža s drugog svijeta utisnutih na to malo remek djelo koje ipak nije prošlo zapaženo.

Osiguralo je kultno sljedbeništvo širom svijeta i panegirike u glazbenom tisku. Kasnije ga je ugledni Pitchfork stavio među 50 najboljih albuma 90-ih godina i na kraju osigurao je i produženje ugovora s velikim Warnerom potpisanog u vrijeme kad su glavne diskografske kuće bile u grozničavoj potrazi za novom Nirvanom. Nekim čudom taj ugovor traje i danas, Built To Spill su Warnerovi opskurni kućni ljubimci iako im vjerojatno ne donose nikakav novac.

Bije ih glas jednog od najradišnijih bendova što se tiče koncerata, u nedostatku razloga za još jednu turneju (zadnji album izdali su 2015. – sjajni “Untethered Moon”), u Zagreb su po treći put stigli kako bi u cijelosti na dvadesetgodišnjicu  izlaska, od prve do zadnje stvari  odsvirali taj prijelomni album “Keep It Like A Secret”.

Osnivač i jedini stalni član benda Doug Martsch možda ne stari lijepo, ljudeskara je to koja izgleda kao nešto mlađi brat Roberta Duvalla, a Duvallu je 88 ljeta na leđima. Nije baš ni neki šoumen s obzirom da mu se komunikacija s publikom svodi na nekoliko kurtoaznih „thank you“ i većinu koncerta gleda u vlastite cipele, iako ne svira u shoegaze bendu.

Foto Tihomir Ivka

Ali nije izgubio ništa od izvođačke magije koja ga prati cijelu karijeru: Martsch je bio i ostao dobro ukopana tajna američke indie glazbe za širu publiku kao neupitno jedan od najboljih gitarista na sceni specifičnog, unjkavog no neodoljivog glasa, negdje na pola puta između Waynea Coynea iz Flaming Lipsa i dobrog starog Neila Younga.  Doduše, vjerojatno u Idahou, otkud Built To Spill dolaze, ima boljih bubnjara od onog što mu je sinoć lupao palicama, no Martsch je i uz taj mali hendikep uspio dohvatiti više gotovo hipnotičkih trenutaka čemu je pomoglo i zborno pjevanje odanih hrvatskih fanova.

Nakon svih deset stvari s “Keep It Like A Secret”, bend se povukao sa scene no bučni huk pune Močvare vratio ih je brzo nazad na dugački bis od šest pjesama novijeg datuma plus obradu stare stvari R.E.M.-a “Harborcoat”  s “Reckoning” albuma. Bend i dalje nije izgledao posebno zainteresirano, no ono što je izlazilo iz pojačala njihovih gitara i uvjerljiva vokalna ekspresija Douga Martscha sugerirala je da ako je  ovdje i riječ o zanatstvu koje se ponavlja i utvrđuje iz noći u noć, to zanatstvo je vrhunska majstorija.

 

 

Komentari

komentara