Kad se dogodio grunge s Nirvanom pa ubrzo punk revival s milijunskim tiražama albuma Offspring i Green Day, velike diskografske kuće su, često i nekritički, potpisivale ugovore sa svim i svakim u traženju nove zlatne koke.

Warner Bros također, bolje rečeno, posebno Warner Bros vođen pozitivnim iskustvom potpisivanja potencijalno isplativih rock bendova prije spomenutih diskografskih tektonskih potresa, spomenimo samo R.E.M. i Red Hot Chili Peppers. No za razliku od nekih drugih velikih kuća, Warner nije nakon jednog ili dva slabo prodavana albuma raskidao ugovore s bendovima (da ne govorimo o njihovim još jače rocku i nekomercijalnoj glazbi orijentiranim podružnicama Reprise i Nonesuch), nego ih je držao dugo pod ugovorom. Što iz vjere da će na kraju doći do respektabilnih tiraža (kao u slučaju Flaming Lipsa), što iz prestiža, odnosno poštovanja prema njihovim artističkim dosezima. Inače bi bendovi poput The Mars Volta ili Glassjaw morali potražiti drugo utočište za izdavanje ploča i -možda još bitnije – za promocijsku podršku.

Među ove posljednje definitivno pripada i Built To Spill, vrlo vrijedan, ali objektivno mali indie bend koji je s Warnerom već dvadeset godina. Zanimljivo, iz nekog razloga Built To Spill su uspjeli izboriti ugovor koji im daje punu autorsku slobodu. Dvadeset godina i šest albuma kasnije, ovaj bend iz nedođije Idahoa ima isti status, nikad nisu doživjeli ozbiljniji komercijalni uspjeh, uvijek prolazili ispod radara, ali isporučuju djela kojima se zarađuje epitet „kultni“.

„Untethered Moon“ nije iznimka. Zapravo, njegov sadržaj, melodični, naglašeno gitaristički indie rock ukopan u 90-e, a opet nekako svjež, se doimlje kao njihov najviši studijski doseg. Malo sirovijim live pristupom i izbjegavanjem studijskog „peglanja“ glasa glavnog autora, gitarističkog maga i pjevača Douga Martscha koji bi se uvjetno mogao okarakterizirati kao hendikep, sve pršti od energije i prirodnosti.

A taj glas? Umjesto opisa poslužit ćemo se anegdotom s početka karijere Neila Younga s čijim opusom Built To Spill i na ovom albumu imaju mnogo zajedničkog. Prilično prije Buffalo Springfielda i CSN&Y, snimajući neki demo u Winnipegu, lokalni producent mu je dao dobrodušni savjet „Momak, odlično sviraš gitaru, ali odustani od pjevanja, nećeš daleko dogurati s tim glasom.“

Dobro da ga mladi Young nije poslušao. Vjerojatno je Martschu nekad netko davno sugerirao nešto slično, jer i on se služi istim visokim tenorom, pomalo oprečnom glazbi koja ga prati, baš kao i u slučaju Younga i njegovih vjernih Crazy Horse. Takav se glas mrzi ili voli. Sredine nema.

Velika sličnost s Youngom očituje se i u „arhitekturi“ pjesama koje redovito počinju dugim, velikim, ponekad prljavim solom, ponekad numizmatički preciznom igrom dviju gitara u terci. Built to Spill su sjajni instrumentalisti, ali to ne bi značilo ništa da sviraju šablonski i da im nedostaje ideja. A ovdje ta inventivna sola pripremaju teren još nadahnutijim melodijama koje nosi „svileni“ glas ćelavog diva prosjede duge brade Douga Martscha. „Untethered Moon“ je vrlo koherentno djelo bez slabog trenutka, djelo bez puno pokušaja pomicanja granica, ali svojeglavo s ugodnim reminiscencijama na neke druge glazbene velikane iz bliže i dalje prošlosti.

Osim što iznad cijelog albuma lebdi duh Neila Younga, „Living Zoo“ s najviše hit potencijala podsjeća na Pavement , jednostavna „Never be the same“ na proto power pop band Big Star, „C.R.E.B.“ resi reski zvuk gitare što priziva Byrdse dok su se uglavnom bavili prepjevima Boba Dylana, „Some Other Songs“ pak na indie junake iz 90-ih Dinosaur Jr…

Ako prodaja ploča Warner Brosu nije jedini kriterij za držanje benda na ugovoru, Built To Spill ostaju i dalje na njihovoj „platnoj listi“. Jer, onaj drugi kriterij što se tiče visokih artističkih dosega je još jednom u potpunosti ispunjen.

Komentari

komentara