Bruce Dickinson, legendarni pjevač kultnog britanskog heavy metal sastava Iron Maiden, više je pilot, nego roker!

 

Ovakav zaključak, mada na prvi pogled čudan ljubitejima čvrstog rocka, nije neobičan nakon pročitane Dickinsonove autobiografije koju je pod nazivom »Čemu služi ovaj gumb?« (What does this button do?) vrlo brzo nakon pojavljivanja engleskog originala objavio u prijevodu na hrvatski zagrebački Rock portal d.o.o.

 

Autobiografija pjevača grupe Iron Maiden s gotovo 400 stranica oduševit će, unatoč u početnoj rečenici izrečenoj konstataciji, svakog ljubitelja HM zvuka, posebno »majdenovce«, a zahvaljujući činjenici da se Dickinson u svom nesvakidašnjem životu bavio i bavi svim i svačim nedvojbeno će privući i brojne druge čitatelje, čak i one kojima je heavy metal samo deranje i urlikanje.

Profesor povijesti

Kako to pravila tekstova ove vrste i traže, Dickinson poštuje kronološki slijed zbivanja pa čitamo priču koja se proteže od sredine šezdesetih do razdoblja pred dvije-tri godine. Prvih pet godina ranog djetinjstva Dickinson živi s bakom i djedom u rudarskom gradiću nedaleko od Shefielda da bi potom s roditeljima doživio brojne selidbe, ovisne o poslovima kojim su se bavili. Školuje se po engleskim internatima što je najčešće prilično bolno i neugodno, a kulminira 1975. godine kad je – zbog toga što se popišao u gulaš koji je kuhan za nastavnike – izbačen! Slijedi završetak te razine školovanja u državnoj srednjoj školi te potom upis na londonski Queen’s Mary College na kojem 1979. godine, s navršenih dvadeset godina, diplomira povijest.

 

Bruce Dickinson/Denis Lovrović

Bruce Dickinson/Denis Lovrović

No, posao profesora povijesti nikada neće raditi i to zbog, naravno, okretanja rock glazbi. Još u doba internatskih dana privlače ga čvrsti rock, pokušava stvoriti vlastiti bend ili bar svirati u nekom, prvi put u životu uživa na rock koncertu, a uzore vidi u Ianu Gillanu te grupama Deep Purple i Black Sabbath. Za studentskih dana uspješno se bavi organizacijom koncerata i počinje pjevati u nekoliko grupa da bi se po završetku studija puno ozbiljnije posvetio glazbi i to kao pjevač grupe Samson s kojom objavljuje tri studijska albuma od kojih je drugi »Head On« sniman u studiju Iana Gillana koji se upoznao s Dickinsonom i pohvalio njegove vokalne mogućnosti. Naravno, Dickinsona pohvala pjevača koji mu je idol dodatno motivira, a za vrijeme snimanja trećreg albuma (»Shock Tactics«) upoznaje se s Martinom Birchom, producentom Iron Maidena koji ga poziva da bude pjevač grupe koja je već objavila dva jako dobro prihvaćena albuma i stekla vjernu publiku.

Letenje je strast

Dickinson prihvaća poziv i sve ostalo je, kako se to kaže, povijest, ali povijest koja je zanimljiva i neobična jer uz rad u grupi Dickinson objavljuje i samostalne albume (njih pet), svojevoljno na nekoliko godina odlazi iz grupe, a drugi put pauzira zbog liječenja raka grla i jezika. Sve to Dickinson je opisao gotovo »iz albuma u album« posvetivši pažnju pojedinim pjesmama, uvjetima snimanja nekih albuma, velikim turnejama, odnosima u grupi, problemima koje nosi život rock zvijezde, diskografskoj industriji… Oni koji od biografije jednog od najznačajniih HM pjevača traže te pojedinosti, svakako će biti zadovoljni, ali na svoje će doći i oni koji žele puno više i šire jer Dickinson – ponajprije zbog raznovrsnosti svog života – to i nudi.

 

Iron Maiden
Tako će za one koji nisu fanovi Iron Maidena svakako veliko iznenađenje biti da je Dickinson iznimno uspješan – mačevalac! Štoviše, svojedobno jedan od najboljih u Engleskoj i Europi, član britanske mačevalačke reprezentacije s kojom je nastupao na prvenstvima Europe! Rock stvaralaštvo Dickinson je upotpunio i knjigama o avanturama lorda Iffy Boatracea (The Adventures of Lord Iffy Boatrace), scenarist je i glumac u filmu »The Chemichal Wedding« koji govori o životu ozloglašenog okultiste Alistaira Crowleya. Uspješan je radijski voditelj na specijaliziranim rock programima BBC radija, a njegova prava strast nije rock već – letenje! S prvim instrukcijama počeo je 1992. godine, a 2007. godine došao je do čina kapetana Boeinga 757 i iza njega su tisuće sati leta posvuda po svijetu i to vrlo često kao zaposlenika avionskih kompanija British World Airlines i Astraeus. Jednostavno, u pauzama između snimanja albuma i koncertnih turneja Dickinson se – zapošljava kao pilot! Naravno, ne zato jer mu novac treba, već zato što uživa u letenju. Iron Maiden i rock su posao, letenje je strast!

Britanski humor

Svoju životnu priču Bruce Dickinson nam je prenio jednostavnim i razumljivim jezikom (prijevod su učinile Ana Levak Sabolović i Lovorka Cesarec Ban) u kojem nema pretjeranog opisivanja ili iznošenja stavova i ideja zahvaljujući čemu se knjiga brzo čita i ima izražen dokumentaristički ton kojem pečat osobnosti i individualnosti Dickinson nudi kroz prilično česte humoristične otklone koji u sebi nose podosta samoroničnog i ciničnog britanskog humora što je plus za knjigu. Ima u autobiografiji i emocija – ponekad su i pomalo uspregnute – pogotovo kad govori o tome kako s ocem nikada nije uspostavio pravi odnos otac – sin, odnosno kada nam prenosi podosta mučna iskustva internatskog školovanja te, naravno, borbe protiv raka. Sve u svemu »Čemu služi ovo dugme?« zanimljiva je autobiografija nakon koje će Dickinsona mnogi cijeniti više no  dosad jer definitivno nije samo onaj dugokosi koji urla i vrišti nešto nerazumljivo.

 

Pa ti igraj s metalcima…

Dickinson dobro uočava i psihička opterećenja koja se javljaju pri napornim koncertnim turnejama. Ispušni ventil za njega bilo je mačevanje, dok je ostatak grupe volio i voli nogomet. Štoviše, osnovali su i FC Iron Maiden te često nastupaju na atraktivnim utakmicama, a najčuvenija je svakako ona koju su 2000. godine odigrali protiv reprezentacije Estonije i tom prigodom teško ozlijedili vratara estonske reprezentacije Marta Pooma, inače vratara engleskog kluba Derby County. Pa ti igraj s metalcima…

 

Commedy HM stil

Zrnca britanskog ironičnog humora Dickinson vuče iz stvarnih događaja i uobličava ih tako da se čovjek mora nasmijati. Tako je, primjerice, na probama za pjevanje u internatu, u kojem je boravio početkom sedamdesetih, zabilježeno kako »nije pjevač«. Stoga, naravno, nije primljen u zbor tog internata. Koju godinicu kasnije, za vrijeme studiranja u Londonu, pjeva u grupi Shots kojoj nakon jednog nastupa pristupa oduševljeni menadžer i nudi im suradnju jer ga je oduševio njihov »commedy HM stil«. A oni su svirali potpuno ozbiljno!

Komentari

komentara