Pred 45 godina grupa Pink Floyd svojim je šestim studijskim albumom, pločom “Meddle”, nagovijestila kako polako izlazi iz čistih okvira psihodelične i eksperimentalne glazbe te polako svoj glazbeni svemir usmjerava prema zvuku koji će biti prihvatljiviji mnogima, ali će istodobno zadržati tu eksperimentalnu notu i kvalitetu zbog koje su i postali posebni.

Ta promjena smjera nije bila toliko planirana umjetnička preobrazba, koliko logičan odgovor na ono što se grupi tada događalo. Naime, “Meddle” je rađen nakon povratka sa svjetske turneje kojom su promovirali prethodni album, ploču “Atom Heart Mother”, a budući da na samom početku nisu, kao na ranijim pločama, imali jasno razrađenu temeljnu ideju, odlučili su koncepciju albuma sagraditi oko najduže, mnogi kažu i najbolje pjesme ploče, grandiozne “Echoes” koja sama sa svoje 23 minute zauzima B stranu ploče. Ta je skladba bila najbolji mogući primjer eksperimentalnog Pink Floyd pristupa glazbi, a slijedeći tu notu istraživanja grupa je u ostalim pjesmama odlučila svakome od članova dati mogućnost da stvore svoju pjesmu, bez bilo kakvih obveza ili usmjerenja. Tako smo dobili jedan neobičan album koji ipak djeluje kao cjelina i uspješno izražava tadašnji trenutak grupe kao cjeline, ali i svakog njenog člana.

Samo snimanje nije bilo ni lako ni jednostavno, a rad je tekao sporo ne samo zbog odluke da svaki od članova ima svoju pjesmu, već stoga što su prihvaćali pozive na koncerte pa je snimanje u nekoliko navrata prekidano. Dodatni problem bila je visoka razina kvaliete snimki koju su postavili, posebno pri radu na središnjoj temi, pjesmi “Echoes” koja je snimana punih šest mjeseci! Zbog tolike posvećenosti konačnom izgledu pjesme vrlo važne bile su tehničke mogućnosti studija pa su stoga oni zahtjevniji i složeniji izrazi, kakvih je pun “Echoes”, snimani u Morgan studiju koji je imao 16-kanalne snimače s kojima se puno toga moglo kombinirati. Kad je album napokon bio gotov objavljen je najprije krajem listopada u SAD-u, a potom sredinom studenog u Engleskoj i naišao je na vrlo pohvaln odjek kritike, ali i nešto slabiji odaziv publike, djelomično i stoga što je promidžba bila preslaba.

Ploču otvara odličan instrumental “One of These Days” čuven po svom dramatičnom uvodu i jednom jedinom stihu, bolje reći urliku “One of these days I’m going to cut you into little pieces” kojeg uzvikuje bubnjar Nick Mason i čija poruka (Jednog od ovih dana sasjeći ću te na komadiće) odgovara dramatičnom tonu ove skladbe na koju se odmah, ali bitno drugačijim raspoloženjem, nastavlja lijepa – i u opusu Pink Floyda vrlo rijetka – ljubavna akustična balada “A Pillow of Winds” koja govori o zajedničkim trenucima dvoje ljudi izdvojenih iz svijeta u svom kutku ugode, a čiji je i naslov inspiriran igrom Mahjong koju su Waters i Mason u društvu svojih supruga igrali za vrijeme boravka na jugu Francuske.

“Fearless” je nastavak tog niza akustično-ambijentalne glazbe upotpunjene vokalom i nizom dobrih i pamtljivih glazbenih rješenja koja su kraju privedena – što je za to doba bilo neobično – snimkom zbornog pjevanje navijača Liverpoola koji u svom Copu punog srca pjevaju čuvenu “You’ll Never Walk Alone”. Ostatak A strane nije tako dobar.

Štoviše, mnogi dvije završne pjesme smatraju najslabijim dijelom stvaralaštva grupe! “San Tropez” je čista pop pjesma s podosta jazz utjecaja inspirirana ljepotom tog francuskog turističkog mjestašca kojeg je proslavila Brigite Bardott, a tu neuspješnu i nimalo pinkfloydovsku vinjetu mediteranskog gradića nastavlja još gora “Seamus” koju dobrom možemo smatrati samo ukoliko je shvatimo kao zafrkanciju. Naime, Seamus je ime psa Stevea Marriota (gitarist grupa Small Faces i Humble Pie) kojeg je povremeno čuvao David Gilmour. Pjesma, koju mnogi nazivaju najgorom koju su Floydi ikada napisali, govoro o tome kako je tekstopisac u kuhinji, a Seamus je vani i laje na glazbu koju ovaj svira. Besmislen tekst prati jednostavan klasičan blues upotpunjen pianom i lavežom Seamusa kojemu se blues očigledno baš i ne dopada. Još da nema teksta ne bi to bilo ni tako loše…

No, zato svi ovi nedostaci nestaju kao rukom odneseni kad se ploča okrene na B stranu koju u cijelosti sa 23 minute i 29 sekundi zauzima već spomenuta “Echoes”, briljantna psihodelična ambijentalna skladba tijekom koje se čuju različite vrste glazbe a sve skupa je u pravom Pink Floyd ozračju eksperimentalnog duha. Sve počinje zvukom sonara, instrumenta koji služi za podvodno snalaženje i lociranje predmeta pod vodom. Nakon tog psihodeličnog uvoda slijedi briljantna Gilmourova gitara i snene psihodelične blues solaže da bi u trećoj minuti krenuo tekst kojim Wright i Gilmour nastoje dati svoje viđenje najrazličitijih oblika komunikacije, od svima znane govorom pa do glazbe, ali i neslućenih drugih mogućnosti. Sve su to svojevrsni odjeci, može se zaključliti na temelju stihova koje mnogi uspoređuju sa svemirskom tematikom čuvene Beatles balade “Across the Universe”.

Nakon tog vokalnog dijela kreće jedna ritmično plesna kombinacija soula, funky zvuka i odličnih rocku bliskih gitarističkih solaža da bi jedanaesta minuta počela za mnoge najboljim, a za druge najgorim dijelom – horror odjeljkom u kojem tri-četiri minute slušamo neobične i čudne zvukove, prave odjeke tko zna čega i koga kojima je cilj stvoriti, a to i uspijevaju, atmosferu jeze i užasa. Nešto manje od četiri minute tih jezovitih odjeka ponovo prekida zvuk sonara na kojeg sjetno i nježno ulaze orgulje dok iz pozadine tutnji bas gitara najavljujući dominaciju rocka koja se uskoro i događa jer se skladba uskoro pretvara u čvrsti i agresivni rock izraz kojeg u devetnaestoj minuti ublažuju nježni vokali koji nam opet pjevaju o tome kako sve što radimo ima svoj odjek da bi pjesma završila kako je i počela, sneno i s puno psihodelije i zvukom sonara koji nam poručuje kako odjeka ima i tamo gdje mislimo da ih nema.
Upravo zahvaljujući skladbi “Echoes” ploča “Meddle” veliki je album, album koji svjedoči na najbolji mogući način što je to eksperimentalni, psihodelični i progresivni rock.

Od materijala koji je ostao pri snimanju “Echoes” kasnije je stvorena pjesma “Brain Damage” koja je mjesto našla na njihovom narednom albumu, kultnom “The Dark Side of the Moon”, a akustični pristup glazbi na A strani albuma najava je onoga što će se četiri godine godine kasnije događati na sjajnom albumu “Wish You Were Here”. Nedvojbeno je stoga da je “Meddle” granični album u karijeri grupe – potvrdio je ono staro i istodobno najavio novo.

 

Komentari

komentara