Način da se subvertira sistem nije u kritici njegovih službenih vrijednosti, već u otkrivanju njegova skrivenog naličja, kaže neizostavni Slavoj Žižek na početku doksa »Dan oslobođenja« u režiji Norvežanina Mortena Traavika, koji ove nedjelje gostuje u zagrebačkom HNK-u u novom izdanju Filozofskog teatra zajedno s Ivanom Novakom, sivom eminencijom benda Laibach.

Riječ je o »dokumentarnom mjuziklu« koji prati pripreme vezane za famozni Laibachov nastup u Pjongjangu na sjevernokorejski praznik iz naslova filma. Premijerno je prikazan na prestižnoj amsterdamskoj IDFA-i, gdje je Laibach održao kraći koncert koji je najavio sam Žižek. A riječka publika će ga vidjeti u travnju, kao filmsku najavu Laibachova nastupa na otvorenom koji će uveličati proslavu desetog rođendana muzeja Peek&Poke.

Laibach je prvi zapadni bend u povijesti koji je posjetio Sjevernu Koreju, a čije gostovanje Žižek opisuje kao »najfascinantniji kulturološki, ideološki i politički događaj 21. stoljeća«. Doduše 21. stoljeće tek je započelo i tko zna, možda će za par godina u toj istoj dvorani u kojoj je nastupao Laibach gostovati Lady Gaga ili Beyonce. No riječ je o filmu koji ima puno dodirnih točaka s doksom »Ispod sunca« Vitalija Manskog, koji se ovih dana prikazivao u riječkom mini Art-kinu, iako je zaslužio maksi dvoranu. Oba filma distribuirao je agilni Restart, čija opsesija sjevernokorejskim temama već postaje konstanta.

Stanoviti neposluh

No za razliku od »Crvene kapele«, čiji je prosede bliži retorici britanskog komičara Johna Olivera, koji se u svojoj emisiji Last Week Tonight sprdao s Laibachovim gostovanjem u Sjevernoj Koreji, »Dan oslobođenja« ustvari govori o strogim režimima kretanja u zemlji u kojoj se »ljudi rađaju sa sviješću da su individualne odluke rizične«. Poput lucidnog Manskog (»Ispod sunca«), kojeg su tijekom snimanja filma sigurnosne službe nadzirale 24 sata dnevno, pratile ga što snima i odabrale mu za tu priliku jednu prosječnu sjevernokorejsku obitelj, tako i Traavik, koji postaje svojevrsni Laibachov majstor ceremonije, praktički ne može izaći iz hotela s bendom bez službene pratnje koja im točno određuje što smiju, a što ne smiju promatrati.

A kad je grupa ušla u autobus shvativši da se Ivan Novak odvojio od nje i pokazao neposluh krenuvši pješice u nepoznatom pravcu, nastala je panika. Jer Traavik igra na kompromise i spreman je pod bilo koju cijenu pristati na sve birokratske zahtjeve sjevernokorejske cenzure samo da bi se koncert održao. Čak i ako on ne bude onakav kakvim su ga laibachovci zamislili, što podrazumijeva i izbacivanje s liste nekih pjesama poput »Do re mi«.

Nikakva »satira«

No kao što se u maestralnoj školskoj sekvenci filma »Ispod sunca« tijekom posjete uniformiranog veterana korejsko-japanskog rata naša mala heroina bori sa snom i vjeđe joj se počinju sklapati, jer su joj njegove tirade o ratnim pobjedama naprosto bile dosadne, tako je i jedan od gostiju na koncertu Laibacha zaspao snom pravednika. Iako se istinski skriveni užici kriju u sceni u kojoj mali Sjevernokorejac izvodi na harmonici obradu songa »Take On Me« grupe A-HA.

»Sva umjetnost podvrgnuta je političkoj manipulaciji, osim one koja govori njenim jezikom«. Taj citat postaje ključan za razumijevanje Traavikova filma. Jer možda Traavik nije u stanju igrati na sumanutu ironiju Wernera Herzoga u segmentu doksa »Into the Inferno«, u kojem se autor referira na planinu Paektu, navodeći da mesijanski odnos Sjevernokorejaca prema sebi samima postaje plemenski fenomen, što je tipično za one koji žive u sjeni živog vulkana. No zato on slijedi Žižekovu mantru da Laibachovi nastupi i ikonografija nisu nikakve »satire« kojima je cilj da navedu ljevičarske liberale na razmišljanje, već smrtno ozbiljno utjelovljenje brutalne moći koja leži iza svih naizgled racionalnih oblika demokratske vlasti.

Praktički isti efekt koji je proizveo Laibachov koncert u Pjongjangu ima Žižekov stav da glasati za Trumpa znači istinski podrivati i provocirati sistem. No taj isti koncert može se promatrti i kao svojevrsni mirovni proces, koliko god se Traavikova »diplomacija« pokazala iluzornom. Jer kako bi to rekao jedan od njegovih aktera: »Postoje različite vrste muzike. Sada znamo da potoji i takva vrsta kakvu izvodi Laibach«. Pa makar neki na nju zaspali snom pravednika. Jer ono što je provokativno u Pjongjangu, ne mora biti provokativno u Berlinu ili Ateni. Zato bi se onaj njihov uzvik »Hello Athens, hello Europe«, kojim je na njihovu zagrebačkom performansu bio popraćen song »Eurovision«, konretnije, njegovi stihovi »Europe is Falling Apart«, mogao preformulirati u »Hello Pjongjang, goodbye Europe«.

 

Komentari

komentara