Nakon Ljubljane, Zagreba i Beograda, karizmatični David Eugene Edwards ponovno je sa svojim bendom Wovenhand nastupio u Rijeci, što opet svjedoči da se Rijeka, zahvaljujući agilnom promotoru Distuneu, vratila na koncertnu kartu, što nije mala stvar za grad ove veličine i nevelikog koncertnog potencijala.

Namjerno stavljamo naglasak na Edwardsa, budući da Wovenhend od svog osnutka početkom prošlog desetljeća gotovo u cijelosti predstavlja isključivo ostvarenje njegove osebujne umjetničke vizije, a isto je vrijedilo i za legendarni 16 Horsepower, prvi Edwardsov bend koji ga je devedesetih vinuo među najzanimljivije autore koje su kritičari najčešće svrstavali u alternativni country ili alternativni folk.

Za razliku od folk zvuka 16 Horsepower, čija je poetika bila snažno nadahnuta surovim i nepredvidivim svijetom američkog Juga – svijetom u kojem »vječna« pitanja o smislu života nisu slučajna ni suvišna – nastup Wovenhanda u osrednje popunjenom Pogonu kulture potvrđuje kako je Edwards u međuvremenu od folka skrenuo prema bučnom gitarističkom rocku, bližem psihodeličnom noiseu nego folku.

No, ovdje je riječ isključivo o zvuku, dok je njegova poetika – a slobodno možemo reći i njegova poruka – cijelo vrijeme ostala nepromijenjena. Na riječkom nastupu Wovendhand je isključivo izvodio pjesme sa zadnja dva albuma, »Star Treatment« i »Refractory Obdurate«, na kojima je većina pjesama, baš kao na prethodnim albumima, duboko religiozna.

Foto: R. BRMALJ

Foto: R. BRMALJ

Ne, naravno, na formalan način, odnosno po formalnoj privrženosti određenoj kršćanskoj denominaciji, budući da Edwards izbjegava svoju religioznost ograničiti na jednu ustanovljenu crkvu. No, Edwardsove pjesme snažno su nadahnute Biblijom, i to verzijom kralja Jakova (King James Version), čiji je prijevod arhaičniji i poetičniji, pa zato i omiljeniji kod umjetnika.

Na zadnja dva albuma Wovenhanda skoro pola pjesama izravno se referira na Bibliju, baveći se, primjerice Mojsijevim iskušenjima u Egiptu, kraljem Davidom, Abrahamom i Salomom. Većina njegovih stihova izravno je inspirirana njegovim vjerovanjem, premda ne na onaj način kako to rade tzv. evanđelistički rockeri, što je u SAD-u probitačan i lukrativan glazbeni pravac.

I upravo to – njegov propovjednički zanos i njegova usamljenička posvećenost – Edwardsa stavlja u posebnu poziciju u odnosu na većinu njegovih glazbenih suvremenika, pa čak i onda kada s njima dijeli neke druge sličnosti, poput fascinacije punkom u mladosti ili dosljedne okrenutosti mračnim glazbenim strukturama, zbog kojih Edwardsa smatraju jednim od najistaknutijih predstavnika južnjačke gotike u modernom rock and rollu.

Nije, naime, jednostavno biti propovjednikom u današnjem svijetu, pa ni svijetu rock and rolla, premda neki pogrešno misle da je u tom svijetu sve dopušteno. Jer nije, budući da je taj svijet duboko neduhovan i profaniziran, okrenut površnim atrakcijama i hedonizmu.

U tom sekulariziranom svijetu nema mjesta za propovjednike, a osobito ne za one koji ne pronose istinu neke formalne religije, nego istinu u koju vjeruju i za kojom tragaju. To najbolje znaju oni koji su se ranije usudili prijeći granicu, poput Boba Dylana ili Johnnyja Casha.

U jednoj fazi svog djelovanja Dylan je ne samo otvoreno progovorio kako je odgovore za kojima je dugo tragao pronašao u Bibliji, nego je i pokušao širiti svoje uvjerenje među onima koji su ga slušali, što se glazbenom establišmentu nije baš svidjelo, a slično je iskustvo proživio i Johnny Cash, koji je od trenutka kada je prvi put stao pred mikrofon želio isključivo pjevati gospel pjesme, dakle, duhovne pjesme, ali mu to Sam Philips, »čovjek koji je izumio rock and roll«, nije dopustio.

Potraga za duhovnošću, naime, glavno je obilježje Edwardsova autorstva, i to je ono što Edwardsa neminovno povezuje s Nickom Caveom, još jednim osebujnim »rock evanđelistom« u današnjem dekristijaniziranom rock svijetu, premda je ocjena jednog američkog glazbenog kritičara da je usporedba s Caveom koja Edwardsa stalno prati nepravedna prema Edwardsu nesumnjivo točna.

The Black Room, Foto: R. BRMALJ

The Black Room, Foto: R. BRMALJ

Edwards je autentičan i jedinstven, u što su se riječki fanovi još jednom mogli uvjeriti u Pogonu kulture, premda velika većina, ne svojom krivnjom, zasigurno uopće nije bila svjesna njegove temeljne poruke.

Nepravedno bi ovdje bilo propustiti spomenuti predgrupu, sjajne Riječane The Black Room, koji predstavljaju zoran dokaz vitalnosti riječke rock scene. Iako su imali hendikep nastupiti pred u tom trenutku polupraznom dvoranom, taj mladi bend zvuči istinski svježe i moderno, a svira vrlo čvrsto i samopouzdano, potvrđujući da ne živi u prošlosti, što je u riječkom kontekstu, opterećenom »slavnom prošlošću«, nesumnjivo pohvalno.

The Black Room, unatoč ograničavajućem faktoru – pjevanju na engleskom – nedvojbeno ima sjajnu budućnost!

Komentari

komentara