E, baš je to ono što smo htjeli – bit će zaključak svakog Def Leppard fana na njihov novi, jedaneasti po redu studijski album nazvan jednostavno »Def Leppard« i to zato, kako je pojasnio pjevač Joe Elliot, što su željeli zvučati baš kao – Deff Lepard.

I uspjelo im je! Oko 54 minute glazbe ponuđene kroz 14 novih pjesama sve je ono po čemu su ovi britanski glam metal dečki iz Sheffielda postali čuveni, a to znači da je riječ o kolekciji pjesama koja se kreće u rasponu od stadionskih sweet HM himni snažnih rifova i pjevnih refrena pa do akustičnih balada također idealnih za velike koncertne prostore. Def Leppard zaigrali su na sigurno što već potvrđuju vrhovi top ljestvice i reakcije publike, a iako se ovaj album ne može mjeriti s njihovim ponajboljim radovima kao što su »Pyromania« iz 1983. i »Hysteria« iz 1987. godine, nedvojbeno je kako kako eponimni album spada u red boljih ostvarenja grupe.

Gluhi leopardi

Trideset i pet godina kasnije »gluhi leopardi« svjetske su rock zvijezde sa brojnom sljedbom stvorenom ponajprije tijekom osamdesetih kada su uz pomoć producenta Roberta »Mutt« Langea pogodili kako će se publici više od minimalističke žestine koju je nudio New Wave British Heavy Metal dopasti glam metal s puno melodioznijim skladbama i imageom više lijepih a manje agresivnih rockera. Tu kombinaciju sirove snage hevy metala i pop melodiznosti praćenu vrlo dobrim gitarističkim solažama Phila Collena i Viviana Campbela i dojmljivim vokalom Joea Elliota nastavili su u svom kasnijem radu, a vjerni su joj i na novom albumu kojeg se čekalo dugih sedam godina što je najveća stanka u objavljivanju novih pjesama ove grupe.
Ploču otvara »programatska« »Let’s Go« u kojoj govore o svojim koncertima i svirci pozivajući slušatelja na još jednu dobru zabavu upotpunjujući pozivnicu klasičnom melodioznom sweet metal tutnjavom koja već na početku izbezumljuje njihove odane fanove da bi korak dalje učinili s ljubavnom žesticom »Dangerous« koja glam rock nabojem podsjeća na doba albuma »Pyromania«. Ovakvih brzih i žestokih trenutaka potom je još puno pri čemu modernije i na suvremeni HM vuku »Forever Young«, »Sea of Love« i k punku okrenuta odlična »All Time High«. »Energized« i »Invincible« tipične su Def Leppard pjesme zasnovana na čvrstim rifovima i solažama, »Broken ‘N’Brokenhearted« dobar je južnjački rock s a la Stones gitarama a »Wings Of An Angel« školski primjer sweet metala osamdesetih. Pobrinuli su se »leopardi« i za četiri balade od kojih je neuspješna samo »We Belong« u kojoj loše oponašaju Jon Bon Jovyja. Puno je bolja »Battle Of My Own« koja tekstom i konstrukcijom zaziva njima omiljene Led Zeppeline, pažnje je vrijedna i zrncima prašine Nashvillea posuta »Last Dance« kojom se ljubitelji heavy metala itekako mogu hvaliti onima koji ne vole taj rock rukavac kako i oni znaju napraviti sjajne sentiše, a mnogima će najbolji trenutak albuma biti završna »Blind Faith« u kojoj blues gitarama i višeglasnim pjevanjem dotiču i ostavštinu Beatlesa. No, najneobičnija pjesma albuma nedvojbeno je »Man Enough« u kojoj funky disco pretvaraju u žestoke rock rifove na tragu onog što su Queen radili s njihovim mega hitom »Another One Bites the Dust«.

U elitnom društvu

Ukratko, »Def Leppard« poslastica je ne samo za ljubitelje zvuka ove grupe, već i sve koji vole sweet ili glam heavy metal. Naravno, mogli su Joe Elliot i društvo pokušati stvoriti nešto novo i drugačije, okušati se možda u žestini s novim mladim snagama. No, procijenili su da je igra na tradiciju bolji izbor što će njihova publika itekako znati cijeniti.
Uostalom Def Leppardi spadaju u one rijetke rock grupe koje su u karijeri prebacile brojku od 100 milijuna prodanih albuma, a zanimljivo je da su baš oni jedna od tek pet rock grupa koje su u SAD-u uspjeli minimalno dva albuma prodati svaki u tiraži većoj od 10 milijuna primjeraka! Preostale četiri grupe su The Beatles, Led Zeppelin, Pink Floyd i Van Halen, a albumi kojima je to Leppardima uspjelo su »Pyromania« i »Hysteria«.

Komentari

komentara