Denis Razumović Razz najtrofejniji je riječki saksofonist. Vrsni jazz glazbenik svojoj je kolekciji strukovne nagrade Status za najbolje instrumentaliste nedavno dodao i peto priznanje.

Osim novim Statusom, može se pohvaliti i dvama novim nosačima zvuka. U suradnji s Henryjem Radanovićem prošle je godine objavio album »Urban Minority«, a nedavno je svjetlo dana ugledao i album »Port to port to port« koji je snimio s talijanskim glazbenikom Giovannijem Maierom i riječkim kolegom Rajkom Ergićem.
Jeste li se nadali ovogodišnjem Statusu za najboljeg jazz saksofonista? Ovo vam je već peti…

– Da… Jedne sam godine dobio dva Statusa, za jazz i urbanu glazbu; mislim da je to bilo 2009. godine, tada sam snimao s Manofonom. Tako da imam četiri Statusa za jazz i jedan za urbanu glazbu. Ove godine dijelim nagradu s Mirom Kadoićem, a Elvis Stanić dijeli Status s Darkom Jurkovićem Charliejem… Super je što Rijeka uvijek dobiva puno Statusa. Nagradi sam se nadao jer sam bio jako aktivan, dosta sam svirao izvan Rijeke. U Rijeci sviram i triput tjedno, po kafićima i malim klubovima. Dosta sam svirao u Zagrebu gdje imam projekte s tamošnjim glazbenicima pa sam vidljiv tamošnjoj publici, a objavio sam i dva albuma o kojima se dosta pisalo i bili su dosta zapaženi od medija i kritike. Tim albumima nisam ušao u utrku za Porin, ali shvaćam i razumijem zašto – jer apsolutno nisu komercijalni. Baš su apsolutno jazz, nema nikakvih kompromisa u njima.

Ponosan na album

Koliko Status znači drugima? Dobivate li gaže na temelju nagrade?

– Nažalost, ona znači puno, ali ako ja o tome ne pričam, ljudi ne znaju za nju. To je strukovna nagrada, ali je treba promovirati. To je nagrada za ljude koji su u sjeni, instrumentaliste koji ovako dođu na svjetlo dana. Svi mi imamo svoje projekte, ali da nema ovakvih nagrada, teško bi mogao doći do izražaja. Svi bismo morali raditi nešto komercijalno, ali znamo da se krećemo u eksperimentalnim krugovima jer je kod nas jazz nažalost ostao u eksperimentalnom krugu. Kod nas imaš ili hotelski ili eksperimentalni jazz (smijeh).

Vi onda spadate u eksperimentalni jazz?

– Da, definitivno i apsolutno.

Spomenuli ste album »Urban Minority« koji ste snimili s kontrabasistom Henryjem Radanovićem i objavili prošle godine. Možete li nam reći nešto više o tom materijalu?

– Jako sam ponosan na album. Henryja znam od djetinjstva i puno i intenzivno sviramo skupa, ali nikad nam nije palo na pamet da nešto zajedno snimimo. Jednom prilikom, prije nekih godinu i pol dana, upalila mi se lampica: zašto ne bismo nešto zajedno napravili? Najprije smo mislili napraviti nešto u formi klasičnog kvarteta, kvinteta, a onda smo se našli i počeli svirati u duu i to je lijepo zvučalo pa smo produbili tu interakciju i doveli je na neku višu razinu. Otišli smo Robertu Funčiću, dogovorili snimanje i sve riješili u pet dana, s tim da smo sve snimili u jednom danu pa neke stvari naknadno dodavali, a neke izbacivali. Od 30-ak stvari ostali smo na deset, od čega su dvije autorske. Jedna je Henryjeva i moja, a druga moja posveta Budu Powellu. Album smo predstavili lani na Jazz timeu, diskofili su ga lijepo prihvatili. To je nekakav mainstream bebop, osjeti se odmak od američkog jazza, iako su to sve jazz standardi.

Forsirali smo melodioznost i više se bavili estetikom nego tehnikom. Snimke koje su nam se sviđale smo ostavili, u suradnji s Robertom Funčićem koji je bio stalno s nama dok smo svirali. Jako sam zadovoljan s oba CD-a, odraz su onoga kako ja doživljavam umjetnost, puni spontanosti i stalne potrage za onim nečim neizrecivim. To je ono nešto lijepo što stalno tražiš. Ne zanimaju me nikakve teške, aranžirane stvari, zanima me samo lijepi rezultat i da to poslije mogu slušati bez straha i napetosti što mi se dugi niz godina nije događalo. Od svega što sam snimio, možda sam dva posto toga mogao slušati od početka do kraja. Uvijek sam bio nečim nezadovoljan. Sve kolege to imaju. Jednom kad nešto snimiš, teško ti je to naknadno slušati. Moraš pustiti da prođe neko vrijeme, da zaboraviš što si htio i onda kad se čuješ, bude ti dobro. Ako slušaš nešto što je tek snimljeno, dok se sjećaš što si htio a nisi uspio dobiti, bude užasno frustrirajuće, najradije bi sve ispočetka…

Nadahnute improvizacije

Vaš drugi album »Port to port to port« objavljen ove godine nešto je posve drukčije od albuma »Urban Minority«. O čemu se radi?
– Taj smo album snimili pred neke tri godine, materijal je čekao jer s izdavačem nisam uspio dogovoriti objavu. Budući da je riječ o inozemnoj suradnji, Dallas Records uspio je dobiti sredstva od Ministarstva kulture te smo objavili CD i DVD. Naime, snimili smo video koji prikazuje kako su nastale kompozicije. Na albumu je osam kompozicija i sve su nevjerojatne, vrlo nadahnute improvizacije. Svirali smo izvan svih shema, u nekom trenutku to nam je uspijevalo, u nekom ne. Naime, toliko smo se ponavljali u životu da nam je teško svirati izvan tijeka misli jer se uvijek pojavljuju nekakvi uzorci koji su dobri, ali ih pokušavam izbjeći.
Album ste snimili s talijanskim glazbenikom Giovannijem Maierom i riječkim kolegom Rajkom Ergićem.

– Da. Rajko Ergić svira bubanj i sopran-saksofon koji svira u ovom projektu. Zajedno sviramo već godinama, a u nekoliko navrata išli smo pratiti tadašnje studente Damjana Grpca i Zorana Majstorovića na nastupima koje su imali tijekom studija na Tartiniju u Trstu. Tamo sam sreo profesora Maiera koji mi je rekao da prati što radim i pozvao nas da dođemo k njemu u Ronchi svirati s njim. Tip je top, svirao je s najvećim jazz imenima i drugim velikim glazbenicima. Kod njega smo svirali i razgovarali. Da sad radimo nešto, bilo to bi nešto potpuno drugo. On se fura na iskrenost u glazbi i to je super, potpuno smo mu se prepustili, svirali smo jedan protiv drugog. Rezultat je nevjerojatan, uvijek dođe do neke muzike. Ja to znam otprije, time se bavim cijeli život, ali ovog puta smo to radili s izvrsnim muzičarom.

Vrlo sam ponosan na taj album, ali vjerojatno će ostati potpuno nezapažen. Ljudi koji prate što radim doživljavaju me kao tradicionalnog jazz saksofonista, ali ja to nisam, vrlo sam otvoren za eksperimentiranje i rado eksperimentiram. Najvažnije mi je samo da nije jako glasno i da nije jako jednostavno. Volim kad su stvari malo kompliciranije i slobodne. Podijelio sam dosta CD-a ljudima i reakcije su različite: neki kažu da ga slušaju u autu, a to je stvarno pretjerano, nije to glazba za slušanje u autu, a s druge strane – dočekao me tajac. Ljudi nisu sigurni što misliti, ali razumijem ih jer su tradicionalno postavljeni. Na ovom albumu sviram i gitaru, a ljudi me ne doživljavaju kao multiinstrumentalista.

Jedno pojačalo i mala bina

Koliko se album, s obzirom na njegov koncept, može izvoditi uživo?

– Može, organizirat ću tijekom godine barem dvije svirke u Rijeci. Volio bih da ljudi čuju da je to vrlo izvedivo, treba nam samo jedno pojačalo i mala bina. Taj je materijal zanimljivo slušati uživo jer profesor Maier svira preparirani kontrabas, između žica stavlja alufolije i najlone uz koje mijenja zvuk, dobiva distorzije… Prednost te glazbe je to što je ljudi više vole gledati nego slušati, zanimljiva je za gledanje.
U Rijeci vas se može poslušati u Dnevnom boravku, a zanimljiv se program organizirali i u Factori baru. O kakvim je programima riječ?

– U Factori baru dva sam mjeseca organizirao jazz svirke utorcima, a u Dnevnom boravku već četiri zimske sezone sviramo četvrtkom. Vodim program i tamo sam doveo puno mladih riječkih muzičara kao što su: Zvonimir Radišić, Filip Flego, Saša Rokanović, Dorian Cuculić, Karlo Ilić… Svi studiraju vani i to im je prilika da sviraju. To su mladi ljudi koji su strašno talentirani.

Foto Dinko DORINGO

Foto Dinko DORINGO

Taj ciklus u Dnevnom boravku počeo je biti rasadnik za mlade jazz glazbenike u Rijeci, to im je bila prilika da sviraju malo napredniji repertoar. Zahvaljujući vlasniku Dnevnog boravka Marku Rogiću koji nam je prepustio da radimo program bez intervencija, taj ciklus ide i dalje… Stalno ima puno ljudi. Jazz prati bauk da se radi o nečem teškom… U biti i je, ali sve ovisi o izvođaču. Neki ljudi žele zvučati teško. Mislim da je to sve povezano s inteligencijom i osobnošću. Najpopularniji izvođači su vrlo inteligentni ljudi i imaju marketinški razvijen plan. Ispada da ja nisam baš inteligentan (smijeh).
Ili samo nemate smisla za marketing?

– Ma, ja sam zadovoljan jer znam što se može, ali znam i da ako živim od toga, ako sam profesionalac, moram malo smanjiti doživljaj. Moram nešto zaraditi, ali sviram jazz, hvala Bogu. Prije je bilo nezgodno jer sam saksofonist i nisam se imao kamo uvaliti, nisam mogao naći neki bend. U Hrvatskoj možeš svirati saksofon uz Tonyja Cetinskog ili Gibonnija i to je to… Uspio sam si posložiti stvari tako da sam nalazim poslove, da imam svoju publiku. Jako bitan suradnik s kojim puno radim je trubač Robert Mikuljan iz Labina koji je također završio studij na Tartiniju.

Dobro se snalazimo zajedno, sviramo breakbeat stvari, ljudi kažu da je to nešto modernije, ali nije to ništa moderno. Ali odlično zvuči. Napravio sam si đir ljudi s kojima radim i sviram. Prije sam uvijek mislio: a što ćeš ti? Morao sam se nametnuti kao solist i isplivati i tako sam dočekao 53 godine, karijera mi je došla do kulminacije. Sad sam u dobrom razdoblju, imam umjetničku zadovoljštinu, osjećam da sam na dobrom putu, puno vježbam, puno radim, a svemir mi je dao da uspijevam odsvirati to što sam uvježbao. Zna biti i frustrirajućih razdoblja kad puno vježbaš, a ništa ne izlazi van. Ja sad uspijevam odsvirati sve što želim.

Puno malih vulkana

Rekli ste da dosta svirate u Zagrebu. Gdje se općenito može najviše svirati u Hrvatskoj?
– U Zagrebu, ali i tamo nema pravog jazz kluba. Ima puno kafića koji se zovu jazz klub, ali nije to to jer se tamo vrte razne varijante programa; imaju kabare, stand up, a jedan dan u tjednu jazz. To je praksa i vani, ali po meni to nije dobro jer zbunjuje publiku. Kad imaš jazz klub, tamo se cijeli dan treba svirati jazz. Klubovi ne rade na edukaciji publike. U Zagrebu se svira jazz na 12 mjesta zbog čega se pojavljuje drugi problem: ne žele te uzeti u neki klub jer si u nekom drugom svirao prošlog tjedna. Osim toga, zbog toga što se puno svira, muzičarima su smanjeni honorari… Jedino uživa publika koja može čuti fantastičan jazz na svakom koraku.

Kakva je situacija u Rijeci što se tiče svirki?

– U zadnje se vrijeme jazz svira u Bordelu La grotta u Starom gradu, u The Beertiji na Trsatu, u Factori baru gdje sam ja dva mjeseca predstavljao riječku underground jazz scenu. Po meni je bilo fantastično, samo je utorak bio nezgodan dan za takav program. No, o honorarima u Rijeci me sram govoriti, a u Zagrebu je isto loše. U Rijeci ima jako puno mladih jazz glazbenika i jako su dobri, već tako mladi.
Kako izgledaju vaši dogovori s kolegama glazbenicima? Koliko komunicirate riječima, a koliko glazbom?

– Kad sam snimao s Henryjem Radanovićem, shvatio sam da postoji jedan drugi nivo slušanja onog s kojim sviraš. Slušao sam ga kao da mi šalje signale, pratio što mi hoće poručiti. Nisam nikad tako radio, a sad imam taj modus i kad sviram s nekim drugim. Prije sam svirke s drugima drukčije doživljavao. Čudi me kako dugo godina to nisam doživio. Kad smo svirali u duetu, pojavilo se mikroslušanje. Prije sam to doživljavao kao veliku eksploziju, a sad kao puno malih vulkana.

Kreativan i neopterećen

Jeste li s godinama postali energičniji ili blaži u izvedbama?

– Ja sam poznat po neobuzdanoj sviračkoj energiji, ali sam i vrlo liričan. Kad sviram balade, sviram jako melodično. Kad sviram nešto lijepo, ne ubacujem u izvedbu ništa avangardno, disonantno. Ne mogu tako funkcionirati. Neki kolege kao da sviraju s emocionalnim odmakom, kao da demonstriraju neke tehnike, ali ja to ne mogu. Tri sam semestra proveo na akademiji u Grazu, ali se nisam tamo snašao, bilo je jako opširno. Da sam došao kao muzičar početnik, bilo bi mi lakše, ali sam upisao akademiju kad sam već svirao, nastupao.

Nisam požalio što sam odustao iako sam sporije napredovao i iako bi bilo dobro da imam nekakav papir… Imam puno energije kad sviram, sviranje me nadahnjuje i što više koncert ide kraju, to sam napunjeniji, što je velika prednost. Lani sam svirao u Dubrovniku cijelo ljeto, od svibnja do listopada. Odsvirali smo 143 svirke za redom, kao da su nas pustili s lanca, u triju. Navikao sam puno vježbati, samo je pitanje kreativnosti jer se ne volim ponavljati pa me to dosta iscrpi. Nastupi me dižu jer to radim s lakoćom. Imam sreće, kreativan sam i nisam opterećen.

Kakvi su vam planovi za dalje?

– Želio bih napraviti CD na kojem bi svakako bili zastupljeni Robert Mikuljan i Henry Radanović i naše autorske stvari. Već se sad dogovaramo oko ideja; svi smo vrlo produktivni i imamo puno svoje glazbe. A poslije ću se prepustiti, malo ću pauzirati, neću inicirati snimanja, već ću pustiti da mene netko zove. A ako me nitko ne bude zvao, onda ću se ja aktivirati…

Komentari

komentara