Gostovanje Devendre Banharta u Hrvatskoj sigurno će biti poslastica za sve domaće rock sladokusce, kao i za sve one koji vole biti uključeni u kvalitetna recentna zbivanja u rock glazbi.

Naime, Banhart je upornošću i kvalitetom uspio u posljednjih petnaestak godina izgraditi ugled značajnog, pomalo i kultnog, umjetnika koji i u glazbi i u slikarstvu – vrlo je uspješan i u toj vrsti umjetnosti – beskompromisno gradi vlastiti izraz ne obazirući se na trenutačne trendove i pomodarstvo. Kad je o glazbi riječ, Banhart se na do sada objavljenih osam studijskih albuma predstavio kao autor koji izraz temelji na folk glazbi, ali mu hrabro dodaje i niz drugih glazbenih izraza zbog čega kritika uz pojašnjenje njegovog stila nudi odrednice kao što su psych folk, avant-folk, freak folk, Lo-Fi, hipster folk revival ili alternativni folk. Naravno, ovo inzistiranje na pojmu folk znači da je (akustična) gitara najčešće u prvom planu, ali su vrlo značajne i komponenta elektronike, odnosno podloga koju stvaraju sintesajzeri, orgulje, gudači, električne gitare, ksilofoni, ritam mašine…

Ni divlje, ni agresivno

Sve rečeno važi i za njegov novi, deveti po redu, studijski album koji će se na tržištu pojaviti 23. rujna, ali koji će predstaviti na koncertu u Hrvatskoj i koji smo preslušali i prije objave zahvaljujući njegovoj diskografskoj kući Warner Brothers. »Ape in Pink Marble« nudi 13 novih pjesama koje će se itekako dopasti Banhartovoj publici, ali i svima koji vole nježnije zvukove i tišu glazbu koja, s rijetkim izuzecima, prevladava u svih četrdesetak minuta ovog albuma. Već uvodna »Middle Names« s ugodnim zvukovima akustične gitare i prepoznatljivim vokalom najavljuje temeljno glazbeno određenje albuma koje se potom nastavlja u »Good Time Charlie« čiji neobični bučni završetak svjedoči Banhartovoj sklonosti eksperimentiranju, a to potvrđuje i prozračno nježna »Jon Lends A Hend« s bogatom podlogom zvukova ksilofona, dok »Mara« s reagge podlogom djeluje egzotično, kao i filmske glazbe (gudači) i suvremenog r’n’b puna »Theme for a Taiwanese Woman in Lime Green«. Prepuna klasičnog disco zvuka je »Fig in Leather«, a sintesajzer uz blage dodire reagge i funk ritma vlada u »Fancy Man«, kao i u »Saturday Night«. Lagani blues kao inspiraciju nudi »Lucky«, »Souvenirs« je idealna za chill out, a »Mourner’s Dance« s jakim orguljama u pozadini i okrenutosti orijentalnom zvukovlje idealno se poklapa s tekstom o prolaznosti života. Glazbeno najizazovnija – pa čak i tekstualno – je »Linda« u kojoj Banhart govori u prvom licu ženskog roda pričajući nam o sudbini usamljene žene, a komorni završetak pjesme uz zvuk piana koji s podužim pauzama traje (pre)dugo pretvara se u najekesperimentalniji trenutak albuma koji završava odličnom »Celebration« u kojoj uz ugodne zvukove surf gitare u pozadini, ali ne one brze Beach Boys ritmove, već sneno nježni ugođaj, jasno shvaćamo što to Banhart podrazumijeva pod pojmom slavlje – definitivno ništa divlje i agresivno.

Što je to ljubav?

Pitanje što je to ljubav temeljno je kad je riječ o tekstovima (»Middle Names«, »Good Times Charlie«) pri čemu Banhart tu nedoumicu o najvažnijoj emociji dobro iskazuje kroz pjesmu »Saturday Night« iz koje je jasno da ljubav želi, ali je se i boji pa istodobno za njom i žudi i od nje bježi. Žensku ljepotu kao vječnu poetsku temu uspješno prenosi u egzotičnim »Mara« i »Theme for a Taiwanese Woman in Lime Green« te »Jon Lends A Hend«, dok su »Fancy Man« i »Fig in Leather« duhovita ismijavanje skorojevića i onih koji slijede modu bez razmišljanja. »Souvenirs« je ambijentalnim ugođajem idealna za osvrt o prošlosti i prolaznosti, a još je dojmljivija »Mourner’s Dance« u kojoj bogatom orkestracijom na dovoljno uvjerljiv način prenosi ideje o smrti.

Čuti i vidjeti Banharta s novim i starim pjesmama bit će itekako zanimljivo jer je riječ o originalnom autoru koji stvara vlastiti rock svijet. Iako koristi različite glazbene obrasce, Banhartov glas i stihovi ostaju gotovo uvijek u prvom planu potvrđujući njegov snažan autorski pečat i skladno se uklapajući u jednu vrlo zanimljivu glazbenu cjelinu idealnu za koncerte u manjim prostorima, odnosno u konačnici, bar kad je o »Ape In Pink Marble« riječ, albumu za slušanje u kišnim danima ili nekim kasnim noćnim satima.

Kralj hindu bogova

Devendra Banhart ime je dobio po kralju Hindu bogova, a široj javnosti donedavno je bio poznat i kao partner lijepe američke glumice Natalie Portman. Vrlo je cijenjen i u slikarskim krugovima pa je, primjerice, djela izlagao u Museum of Modern Art u San Franciscu te u Centre for Fine Arts u Bruxellesu. Starijim ljubiteljima folk glazbe možda će biti zanimljivo da niz glazbenih kritičara (AllMusic, The Times, Mojo) u njegovom stvaralaštvu vidi poveznicu s prvom (folk) fazom rada grupe Tyrannosaurus Rex i Marca Bolana, mada je Banhart izjavio kako je njihovu glazbu stvaranu krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih slušati počeo tek kad su ga počeli uspoređivati s njima.

Srednje ime – Obi

Devendra Obi Banhart rođen je 30. svibnja 1981. godine u Houstonu, ali ga je majka nakon što se rastala s njegovim ocem kad je Devendra imao samo dvije godine odgojila u njenoj domovini – Venezueli. Kao tinejdžer vraća se u SAD i počinje studirati na San Francisco Art Institute, ali ubrzo prekida studij i okreće se glazbi. Debi album pod nazivom »The Charles C. Leary« objavljuje 2002. godine, a komercijalno najuspješniji bio mu je »Smokey Rolls Down the Thunder Canyon« koji je 2007. godine došao do 115. mjesta Billboardove te 93. mjesta britanske ljestvice najprodavanijh albuma, a na Billboardovoj ljestvici tzv. Heatseekers albuma došao je do trećeg mjesta.

Komentari

komentara