Da biste se deset godina u Rijeci bavili organizacijom koncerata, kako onih većih na neobičnim lokacijama, tako i onih manjih, klupskih svirki, pred riječku publiku dovodili veća i manja strana imena i pritom ne zaboravili ni jake domaće snage, ali i bendove kojima tek slijedi svjetla budućnost, morate biti veliki zaljubljenici u glazbu i entuzijasti, ali i pomalo – ludi. Ludi naravno u najpozitivnijem mogućem smislu.

A baš tako nekako se može opisati vrijedna i agilna ekipa Distune Promotiona koja već cijelo desetljeće čini jedan od važnijih kotačića riječke glazbene scene. Oni su Željko PendiĆ, Kristina Barišić, Marin Jurčić, Dino Grgurić i Stjepan Gillich, a deseti rođendan programa Distune vam predstavlja idealna je prilika za razgovor.

Pred vama ali i riječkom publikom je nova sezona koncerta s Distune potpisom i to jubilarna deseta?

ŽELJKO: Da, malo pomalo i evo nas do desete klupske sezone programa pod nazivom Distune vam predstavlja. Kad se osvrnem na početak baš je prošlo jako brzo, kao jedan veliki koncert. Veseli nas da je od početka zacrtani cilj i dalje isti i aktualan. Naime, Program “Distune vam predstavlja” započinje u jesen 2010. godine i do današnjeg dana organizirano je preko 150 koncerata i manifestacija. Program karakterizira dinamičnost realizacije, nerijetko i dva do tri koncerta mjesečno, žanrovski je neograničen kroz plejadu zvukova i stilova te prostorno raznovrstan obuhvaćeni su praktično svi klupski prostori u Rijeci, ali poneki i u Zagrebu. Koncerti su organizirani tijekom cijele godine s ljetnom pauzom, kad je to moguće, nešto poput akademske godine. Svakako treba naglasiti da je većina glazbenika zapravo imala premijerni riječki nastup bilo kroz promociju novog albuma, ili koncert uopće.

3801154

Što pripremate za jubilarac?

ŽELJKO: Za prvi dio jubilarca smo već pripremili glazbeno putovanje vrijedno svakog imena. Počinjemo u rujnu s premijernim riječkim ukazanjem jednih od novijih faca alternativne glazbene scene, kanadskim synth pop trojcem Operators. Dovoljno je spomenuti lidera benda, Dana Boecknera čiji se rad proteže kroz bendove Handsome Furs, Wolf Parade i Divine Fits.
Nakon njih selimo na palubu botela Marina gdje nas čeka blues umjetnik Adam Semijalac aka Bebè Na Volè. Prošlogodišnji hvaljeni album “Hate is Wonderful Thing” doživljava riječku koncertnu promociju.
Listopad smo prošarali žanrovski od doom metala preko emo popa sve do dark folka. Redom, svojim nastupom počastiti će nas riječki doom metal bend Old Night koji za tu priliku promoviraju najnoviji album “A Fracture in the Human Soul”. Društvo na pozornici, pravi im domaći post metal trojac Asheraah.
Bend koji ima široku bazu fanova i u Rijeci, Svemirko, napada Palach s aktulanim albumom, ali i ponekom novom numerom. Zadovljstvo nam je i najaviti jedni hrvatski nastup odlične i sve priznatije kantautorice Emme Ruth Rundle. Riječka publika imala ju je priliku čuti 2015. kad je došla s bendom Marriges, a ovoga puta njezin zadnji album “On Dark Horses” izvrsno će se stopiti s tamnom koncertom prostorijom kluba Palach.
Za kraj smo ostavili show program pod nazivom Tiger Lilies. Trideset godina benda, premijerno u Rijeci. Garantirana zabava na svim razinama. Punk cabare, burleska u pravom smislu riječi koja je prošla uzduž i poprijeko cijeli svijet, dolazi na pozornicu HKD-a na Sušaku.
Ne smijemo zaboraviti niti jesensko okupljanje kolekcionara gramofonskih ploča i to 13. put zaredom. Drugi dio jubilarca čeka nas dogodine, a možemo samo reći da će biti zanimljivo. Naravno, detalji za svaki koncert mogu se naći na svim našim kanalima od službene web stranice, preko društvenih mreža.
DINO: Dobar osjećaj se proteže redovima Distunea, pa tako i ekipe Impulse i Velvet festivala. Ta okrugla 2020. meni već na spomen zvuči jako uzbudljivo, zbrojeno s dosadašnjim iskustvom i sveukupnim osjećajem grada koji će prodisati – sve dobre stvari koje se pripremaju dobit će dodatni sjaj u nadolazećoj sezoni.

KRISTINA BARIŠIĆ

Jedna ste od rijetkih riječkih udruga koje se bave organizacijom koncerata, nije mala stvar dočekati 10. rođendan i pritom se ne umoriti?

KRISTINA: Nema umora kada se radi nešto što te stalno tjera naprijed. Deset godina rada na sceni zaista je veliko priznanje i potvrda da smo svi zajedno na pravom putu. Bez obzira na sve prepreke uvijek se gleda pozitivno i vidi jasno ideja koja stoji iza cijele priče.

Faktor X

U deset godina organizirali ste nemali broj većih i manjih svirki, kako klupskih tako i na nekim novim lokacijama, tu je i niz nekoncertnih evenata u vašoj organizaciji? Što vas gura naprijed, što vam daje nergije da ne odustanete? Vjerujem da nisu financije.

MARIN: Jednostavno volimo raditi koncerte. Cilj je pun klub i dobra zabava. Naravno težiš k tome da dovedeš nešto veliko i aktualno, ali primarno dovodimo ono što volimo i sami slušati, pa to dijelimo s drugima. Opet nisi u tome sam nego radiš s divnim ljudima koji su ti i dobri prijatelji. Baš prekul. Neopisiv je osjećaj kada iz prostora svi izlaze nasmiješeni i pričaju o koncertu i bendu koji je svirao. Predlažem svima da bar jednom organiziraju koncret.
ŽELJKO: Od prvotne ideje organiziranja koncerata za prijatelje, došli smo do situacije da pregovaramo s imenima koje smo slušali ili su sada izrazito atraktivni tj.u centru zbivanja. Valjda neki pokazatelj da radimo dobro.
I u cijeloj toj priči i dalje se dobro zabavljamo, bez tog drilla sve bi bilo puno teže da ne kažem nemoguće. Spomenimo li i sjajne suradnje s kulturnim ustanovama poput Art-kina kroz program Kino koncert, tradicionalna gostovanja na showcase festivalima u Ljubljani, Budimpešti, Beču, Liverpoolu, prijateljskoj razmjeni programa, ideja, iskustava i slično poput kluba Močvara, Žedno uho, Pozitivnog ritma, Kino Šiške, Los Angeles Agencya, Raw Syndicate Bookinga, Moonlee recordsa… dolazimo do faktora X, koji nas gura.

ŽELJKO PENDIĆ

Kad smo već kod financija, kako to funkcionira, udruge uglavnom muku muče s tim pitanjem?

ŽELJKO: Kao i svugdje, borba na svim frontovima – napiši, prijavi, naplati, isplati. Krug kojeg je vrlo često teško zatvoriti iz jednostavnog razloga, a to je tržište koje iz godine u godinu u turbulenciji i to uzrokovano stalnim državnim regulativnim promjenama pa ga je i nemoguće uspostaviti, a da ne govorimo zapravo da je kupovna moć kad je riječ o kulturi svedena na minimum, dovoljno je samo pogledati koliki ukupan postotak BDP-a pada na kulturu.
No, treba spomenuti da je od početka naš rad prepoznat od strane Ministarstva kulture RH koji je kroz kategoriju “Rock glazba – festivali i klupski program” gdje smo i sami dali obol u agitaciji te kategorije, ipak koliko-toliko formirao okvir za daljni razvoj kad je riječ o sufinanciranju na državnoj razini.Tu je naravno i Grad Rijeka i Odjel za kulturu s kojima je komunikacija iz godine u godinu bolja, a još kad bi nas iznenadili s isplatama javnih potreba u tekućoj godini, gdje bi nam bio kraj. Drugu godinu zaredom korisnici smo programa podrške koju potpisuje Zaklada Kultura Nova koje nam olakšava rad.
No, zapravo ključna je publika tj. njihova ulaznica, ujedno i najsnažniji promotivni materijal i afirmativna potvrda svakog programa, kako za one koji nastupaju tako i za one koji organiziraju. Imajući na umu onu staru da organizatori često puta plaćaju najskuplju cijenu ulaznice, financije su svima problem i mi nismo izuzetak.

Asevi u rukavu

Kad podvučete crtu, koji su vam koncerti ostali u posebno dobrom sjećanju, a koji su vam zadali glavobolje?

MARIN: U pravilu velika većina koncerata ostane u dobrom sjećanju. Moja najdraže uspomene su druženje s Leeom Ranaldom, gitaristom jednog od najdražih bendova – Sonic Youth. Lee nam je pričao stare priče s turneje i kako im je eksplodirao bojler od vode u kombiju zbog čega su sletili s ceste u polje tulipana. Na temu glavobolja – prošle godine na Calexicu očekivao se prolom oblaka. Bili smo poprilično nervozni radi toga. Prolom se dogodio, ali točno sat vremena nakon završetka koncerta. Nasmješeni i pokisli smo rastavljali stage. Večer je bila pobjeda. Manikura s Christopherom Pravdicom, basistom benda Swans, je priča za sebe…

DINO GRGURIĆ


DINO: Definitivno najljepše sjećanje me veže uz koncerta Algiersa. Bilo je taman ono prijelazno razdoblje u koncertnom danu između tonskih proba i otvaranja vrata. Frontmen Franklin je ostao sam u koncertnom prostoru Palacha gdje je improvizirao na svom novom Wurlitzeru. Skoro pa slučajno sam se zatekao tamo i pozvao me da mu se pridružim. Ja sam preuzeo ulogu snalaženja po Wurlitzeru, on je preko toga pjevao i improvizirao melodije – snimke dan danas imam na mobitelu, trajalo je to neko vrijeme. Kasnije smo se izgubili u razgovorima o analognim instrumentima – lijep dan je to bio.
STJEPAN: Pa najljepši koncert koji smo radili, bio mi je GIAA, prvenstveno zbog komunikacije s članovima benda, ocem dvojice članova, te djevojke koja je radila vizuale (mislio sam da u Rijeci nikad neću doživjeti tako kvalitetan light show), ali zbog glazbene izvedbe osobno preferiram instrumental.
ŽELJKO: Svaki koncert ima svoju draž i posebnost. No izmami osmjeh na lice pogled na plakat kad vidim da su tu s nama bili Grant Hart, Mike Watt, Neurosis, Wovenhand, Lee Ranaldo, prijatelji iz cijele regije, a glavobolja ako i dođe, nestane s prvim rifom.

U Rijeku ste doveli i dovodite neka velika imena, da samo spomenem njih par poput Calexica, Algiers, dolaze nam Tiger Lilies…

KRISTINA: Tako je, da. Imamo mi u rukavu uvijek spremno nekoliko aseva. Nikad ne znaš kad će se stvoriti prilika. Kako se ono kaže – rođeni spremni. Bit će tu još imena.
ŽELJKO: The Dublin Legends, Mono, Grant Hart, Lee Ranaldo, Wovenhad, Xiu Xiu, Chinawoman, Nomeasno, Acid Mothers Temple, Tav Falco…S ponosom možemo reći da smo pridonijeli da Rijeka bude dio ne samo europske nego i svjetske alternativne glazbene mape.

MARIN JURČIĆ

Nikad ne zaboravljate ni riječke bendove, mnogima od njih organizirate i njihove prve koncerte?

MARIN: Iako nam je primarni cilj dovođenje “svjetske” glazbe u Rijeku, bitan dio naše priče su i domaći bendovi. Baš zato dobar dio programa “Distune Vam Predstavlja” čine promocije domaćih izdanja. Tako smo ugostili domaće velikane, a od ove smo godine startali “Let’s Talk About Music” – novi edukativno koncertni program koji se bavi isključivo koncertima mlađih riječkih bendova, kao i edukacijom polaznika u event managementu i organizaciji koncerata.

Veliki izazov

Iz Distunea je proizašao i Impulse festival kojeg organizirate u suradnji sa Studentskim kulturnim centrom Sveučilišta u Rijeci?

ŽELJKO: Da, kliknuli smo na prvu po pitanju sadržaja tj. programske koncepcije općenito. Impulse festival je klupski boutique festival koji spaja riječke gradske lokacije s misijom promocije dobre glazbe i urbane kulture. Manifestacije koje se odvijaju tijekom trajanja festivala kroz različite medije i događaje (koncerti, filmovi, likovna umjetnost, tribine) bave se glazbom koja je okosnica i poveznica festivala. Glazba kroz različite umjetničke forme i medije otvara nove, drugačije poglede na samu glazbu te općenito na koncertnu i klupsku kulturu.
Suradnja sa Studentskim kulturnim centrom od početka se pokazala produktivna, još jedan primjer dobre prakse, rekli bi. Sljedeće godine nas očekuje sedmo izdanje i kako to biva opet će glazba biti posvuda.

STJEPAN GILLICH

Neke od koncerata organizirate i u suradnji ili pod etiketom Rijeke Europske prijestolnice kulture. Što vama kao udruzi koja se bavi organizacijom koncerata i promocijom mladih glazbenika i nezavisne glazbene scene znači činjenica da je Rijeka iduće godine EPK? Je li vam to olakšava neki početni kontakt sa stranim glazbenicima?

STJEPAN: Činjenica da je Rijeka, uz Galway, prijestolnica kulture slijedeće godine, potencijalna je prilika za svakoga tko se bavi kulturom. Problem je u tome što se – ili se barem nama tako čini – to ne multiplicira na ostale sfere koje mogu potaknuti razvoj našeg grada. Nama se kao malim – u financijskim i ljudskim resursima gledano – glazbenim promotrima ovaj projekt nameće kao veliki izazov s obzirom na pregršt događanja koje se planiraju provesti. Pitanje je samo je li Rijeka dovoljno atraktivna široj, ne samo riječkoj publici, da je privuče u prihvatljivom broju, da se u protivnom ne dogodi da se ti zamišljeni programi ne odvijaju samo i isključivo forme radi. Na zadnji dio ovog pitanja teško je odgovoriti s obzirom da mi uvijek ovisimo o unaprijed isplaniranim turnejama glazbenika koje si možemo priuštiti. U konačnici publika mora shvatiti da je Hrvatska premalo tržište pa tako ni ovaj projekt ne utječe previše na izbor menadžera i agencija koje bukiraju njihove nastupe.
ŽELJKO: Drago nam je da Rijeka sljedeće godine nosi tu titulu. Prilika da u grad dođe nova energija, svakakvih oblika, vrsta, formata, mirisa i okusa, što je itekako potrebno Rijeci, nova svježina. Prošle godine smo bili dio ciklusa Furioza gdje je gostovala Chelsea Wolfe. Možda ostaje žal što glazba nije našla jače uporište u cjelini s obzirom na riječko naslijeđe.
No ono što već možemo najaviti su dva partnerska programa s klubom Močvara i PDV etiketom koji će se upravo realizirati u sklopu EPK-a.
Vezano za lakšu okolnost oko EPK titule i pristupanje stranim glazbenicima, to kod nas nije slučaj. Naime, dugogodišnji rad je naš najveći zalog, a dodamo li već uspostavljenu međunarodnu suradnju tzv. networking, akteri s one strane mejla ili telefona su nas dobrano upoznali.

Rokeri, metalci i pankeri

Iz pozicije organizatora koncerata, kako značajnih stranih imena poput Calexica, ili pak malih koncerata riječke scene, je li Rijeka i dalje rokerski grad odnosno ima li u Rijeci dovoljno publike koja je spremna pohoditi koncerte?

MARIN: Ne mislim da je Rijeka rokerski grad. Možda ni ne treba biti. Radim ovo jer želim dovoditi svjetske stvari doma, a ne se rigorozno držati nekih starijih vremena po kojima bi svi trebali biti rokeri, metalci i pankeri. Što se publike tiče mislim da je definitivno ima. Unazad zadnjih nekoliko godina bilježimo ogroman skok u posjećenosti. Da stvar bude bolja publika se povećava. Jako nam je drago što sve veći broj ljudi dolazi na naše koncerte koji baš nisu komercijalna muzika. Što god se pričalo o tome “što Riječani slušaju”, danas je u Rijeci moguće uloviti koncert najjačih predstavnika nekog žanra (npr. Calexico – americana, God Is An Astronaut – post rock, Swans – noise rock). Koncertni prostori obično budu krcati.
STJEPAN: Smatram da Rijeka nije rokerski grad, možda nikad ni nije bila, ako je, neka ostane tamo gdje joj je mjesto – u prošlosti. Prije svega da bi se neki grad mogao hvaliti titulom nekog kulturnog identitata, njegovi građani tu kulturu moraju živjeti. Grad koji nema jasnu viziju pješačkih zona, oskudan je u pogledu zelenih površina i nedovoljne brige oko istih, zapuštene industrije, smeća na svakom koraku ne može nalijepiti na sebe nikakvu pozitivnu kulturnu etiketu pa čak ni onu koja dolazi iz kontrakulture.
ŽELJKO: Od toga dobijem glavobolju… Muzika se mijenja i to je prirodan ciklus, a žanrovski je stvar vremena, generacije, situacije.Trenutno sam mišljenja da prvo infrastrukturno nismo posloženi za veće stvari, a posljedično je i nedostatak publike, od kulture dolaska na koncerte pogotovu za tzv. unknown imena. Pogledamo li koncertnu ponudu na razini godine u Rijeci, teško i na prste jedne ruke možemo nabrojati koncerte koji imaju cijenu ulaznice od 100 kuna pa na više. Dakako, govorimo o alternativnoj glazbenoj ponudi. Rekli bi stvar ponude i potražnje. No, to ne znači da nećemo pokušati, zar ne?

Sve vaše evente prate i odlični vizuali, a plakati koncerata s vašim potpisom imaju gotovo pa kultni status kod ljubitelja glazbe? Koliko vam je važan taj vizualni identitet?

MARIN: Vizualni identitet je prebitan. Slika vizuala na Facebook oglasu ili plakat na cesti često je prvi doticaj s koncertom. Antonio i Petra iz Radnje rade genijalan posao i jako smo sretni što imamo takve igrače na našoj klupi. Nismo samo mi oduševljeni njihovim radom – Algiers su npr. odštampali merch s vizualom riječkog koncerta, The Strange također, Kries je napravio majice… Na skoro svakom našem koncertu netko iz publike pita za plakat. Osim poslovnog momenta, privatno smo svi jako dobri prijatelji.
ŽELJKO: Javna je tajna da živimo u vizualnom svijetu. Zahvaljujući Radnji naš vizual je profesionalan, a jednostavan, prepoznatljiv i upečatljiv. Vizualni identitet je bitna karika u cijelom procesu komunikacije, tzv. trokut: bend – publika – organizacija.

Kakvi su vam planovi za dalje, imate li neke tajne želje, neka glazbena imena koja biste voljeli dovesti u Rijeku?


STJEPAN:
Najbitnije je ”preživjeti” slijedeću godinu. Planiramo neke nove programe i projekte. Fokusiramo se na jačanje organizacijskih sposobnosti i mogućnosti; uspostavljanje novih i učvršćivanje postojećih suradnji s dosadašnjim i potencijalnim partnerima; na što veću profesionalnost prema svim akterima ovog ”igrokaza”.Kakvi su vam planovi za dalje, imate li neke tajne želje, neka glazbena imena koja biste voljeli dovesti u Rijeku?

ŽELJKO: Korak po korak, planova i imena ima, vidjet ćemo. U ovih desetak godina našeg rada svjedočili smo kako se kultura slušanja glazbe bitno promjenila. Koncert sam po sebi nije siguran mamac, medijska forma uzima sve veću ulogu, a znajući koliko je glazba dostupna, doslovno klikom, tzv. music experience koji uključuje i prostor, value for money, postaje sve češće presudan okidač u odabiru.
A možda je i vrijeme da Rijeka dobije novi koncertni prostor?

Komentari

komentara