Nedavno primljena MTV nagrada za doprinos razvoju video glazbe, kao i ove jeseni objavljen album »Paper Gods«, potvrdili su renesansu britanske skupine Duran Duran.

Grupa je to  znana ljubiteljima glazbe još od početka osamdesetih kad su kombinacijom synth pop zvuka i rock agresivnosti te imidžom tada popularnog neoromantizma i novog vala stekli milijunsku publiku. Baš taj sloj slušatelja s radošću će primiti njihov četrnaesti studijski album kojeg su Simon Le Bon i društvo osmislili tako da su nizu novih pjesama koje temelje na starom zvuku dodali i nove pjesme s nekoliko uglednih izvođača suvremene elektroničke dance scene stvorivši tako cjelinu koja kroz 57 minuta standardnog i čak 70 minuta de luxe izdanja nudi istodobno i nostalgičnu »a la osamdesete« elektro synth feštu i suvremeni EDM (electronic dance music) zvuk.

Slavni gosti

Uz standardnu postavu grupe tome su kao gosti pridonijeli producenti – Nile Rodgers (ex Chic) koji je s grupom već surađivao ostavši zapažen ponajprije po čuvenom video singlu »Wild Boys« te Mark Ronson i Mr. Hudson koji su surađivali s njima na albumima ovog tisućljeća. Dodir suvremenih elektroničko plesnih ozračja osigurali su Janelle Monáe u prvom singlu »Pressure Off«, house pjevačica Kiesza u klupski razigranoj »Last Night in the City«, odnosno Lindsay Lohan u pjesmi čiji naslov »Danceophobia« govori kakva je. No, najzanimljiviji suradnik nedvojbeno je Joe Frusciante, gitarist grupe Red Hot Chilli Peppers koji je, unatoč plesnom ozračju albuma, osigurao rock čvrstinu koja se osjeti u eklectro sentišu »What Are the Chances« koji završava zvukovima električne rock gitare, a još je uvjerljiviji u dvije ponajbolje pjesme albuma, završnim baladama »Only in Dreams« i »The Universe Alone« u kojima se grupa uspješno poigrava elementima psihodelije podižući razinu plesnog albuma na nešto više od zabave.

Na valu nostalgije

Ljubitelji tipičnog Duran Durana zvuka osamdesetih najsretniji će biti kad čuju »Face for Today« i »Sunset Garage« s prepoznatljivim Le Bonovim vokalom, suvremenu electro dance music nude »Last Night in the City«, »Change the Skyline«, »Danceophobia« i »Pressure Off« koje pokazuju kako bi to trebao zvučiti disko budućnosti, a uz već spomenute rocku bliske i Fruscianteovom gitarom oplemenjene pjesme vrlo je zanimljiva naslovna sedmominutna »Paper Gods« koja kroz priču o ispraznosti suvremenog diktata ljepote mijenja niz glazbenih stilova, od a capella (!) početka do soula šezdesetih koji se potom pretvara u tipični synth pop. Album je izazvao prilično veliku pažnju pa je u Engleskoj stigao do petog, a u SAD-u do 10. mjesta najprodavanijih albuma što je najbolji rezultat grupe još od 1993. godine i ploče »The Wedding Album«. Nedvojbeno, Duran Duran su na valu opće nostalgije za boljom glazbenom prošlosti uspješno zajahali val plesne electro synth glazbe osamdesetih te na trenutak sebe i svoje poklonike vratili u mladost. Neki put više i nije potrebno.

 

Simboli prošlosti

Nostalgija je vidljiva i iz omota CD-a koji na jednom mjestu nudi Duran Duran simbole iz prošlosti – nacrtane usne podsjećaju na album »Rio«, a ružičasti telefon i čaša šampanjca poveznica su s istoimenom pjesmom i video spotom.  Lik sumo hrvača preuzet je iz kontroverznog videa »Girls On Film«, silueta žene predstavlja singl »Skin Trade«, tigar je podsjetnik na album »Seven and the Ragged Tiger«, a stilizirani sladoled vraća nas njihovoj vrlo dobroj obradi Lou Reedove himne drogi, pjesmi »Perfect Day«.

Komentari

komentara