Ovako nešto zaista mogu samo Springsteen i Milano! Sve priče o briljantinim Bossovim koncertima u Milanu s čijom publikom ima neku »tajnu vezu« ostvarile su se i ovog puta, a u dva sjajna koncerta Springsteen je u dva dana ukupno odsvirao sedam sati i šesnaest minuta programa!

I to mahom žestokih i brzih pjesama! Prvog je dana koncert trajao 3 sata i 40 minuta, drugog 3 sata i 36 minuta, a set liste međusobno su se toliko razlikovale da je zaista bila riječ o dva različita koncerta. Naravno, sva ta silna energija i rock vitalnost ne proizlaze samo iz poznatog Bossovog »No Surrender« stava, već u velikoj mjeri on i E Street Band energiju crpe iz zaista fantastične publike koja doslovce ima svoj show pa se s jednakim užitkom može gledati nastup trenutačno vodeće svjetske rock zvijezde i sudjelovanje publike koja je u Milanu bila zaista ravnopravan akter veličanstvenog rock koncerta.

Tajna je, čini se u dvije stvari. Prva je to da je Milano stekao status kult koncerta za Springsteena i na njega dolaze oni najvjerniji iz svih dijelova svijeta, a to znači da gotovo svi znaju sve pjesme pa zborno pjevanje ne prestaje ni trenutka, a da se ne govori o stalnom skandiranju i davanju ritma što svaku pjesmu čini boljom i atraktivnijom. Drugi tajni sastojak rockerskog Springsteen čuda u Milanu je sam stadion San Siro iliti Giuseppe Meaza.

Vikinški poklič

Naime, pozornica je smještena na samom dnu »grotla« nad kojim se uzdižu tri reda dupkom punih tribina koje, za razliku od drugih konceratnih prostora gdje izvođaču najviše pomažu najvjerniji gledatelji u parteru, preuzimaju glavnu riječ pa kad sa svih strana zagrmi refren ili zborno pjevanje sigurno je da uživaju i sami – izvođači! Štoviše, ovom prigodom, pod utjecajem aktualnog Europskog prvenstva u nogometu, publika je u nekoliko navrata prije samog početka koncerta dobro izvela sada već svima znani bojni vikinški poklič reprezentacije Islanda što je svemu dalo dodatnu draž.

Koncertnim spektaklom su posebno oduševljeni bili stariji ljubitelji Bossa jer je od novijih pjesama osvirao tek jednu (»Death To My Home Town« s albuma »Wrecking Ball«), a sve ostalo bilo je – kako je turneja i koncipirana – vezao uz prošlost, ali ne samo sjajni dvostruki The »River«, već i ništa manje dojmljive albume »Darkness on the Edge of Town«, »Born to Run« i »Born in U.S.A.«. Koncert je otvoren sjajnom »Meet Me in the City« objavljenom prošle godine na iznimnom box setu »The Ties That Bind – The River Collection« koji je i »krivac« za ovu turneju. Koji tren kasnije uslijedila je iz istog izvora i brzometna »Roulette«, a divnog dvostrukog albuma »The River« potom se Gazda s E Street Bandom prisjetio kroz još osam pjesama („The Ties That Bind«, »Sherry Darling«, Hungry Heart«, »The River«….) da bi, gledano u postocima, još više pjesama odsvirao s najmračnijeg »Darkness on the Edge of the Town« podarivši publici šest od deset pjesama tog albuma (»Prove It all Night«, »Promised Land«, »Badlands«, »Streets of Fire«…) kojima treba dodati i fantastične izvedbe »Because the Night« i »Fire«, napisanih za taj album, ali objavljenih kasnije.

Sjajne izvedbe

Sa po tri pjesme zastupljeni su bili klasični albumi »Born to Run« („Born To Run«, »Backstreets«, »Tenth Avenue Freeze Out«) i »Born in the U.S.A.« („Darlington County«, »Dancing in the Dark«, »Bobby Jean«), dvije uz početni dio karijere („Spirit in the NighT«, »Rosalita«), a sjetio se i osamdesetih sa »Rising« i »Lonesome Day« te još jednom odao počast klasičnom rock and rollu s nezaboravnim izvedbama »Seven Nights to Rock« i »Shout«.

Što je od toga bilo najbolje? Ocjena ovisi o ukusu i vezanosti uz pojedinu pjesme, ali gledamo li reakcije publike onda su prvu veliku vatru zapalile sjajne izvedbe »The Tues That Bind« te pogotovo »Shery Darling«, briljantna je bila »Fire« u gotovo akustičnoj a energijom bogatoj izvedbi, od niza sentiša vrhunac je bila »The River« s tisućama upaljenih svjetala mobitela i upaljača, »Because the Night« je bila upravo maestralna sa furioznim završetkom u kojem je briljirao gitarist Steven Van Zandt, »Badlands« je zbornim pjevanjem donio ogromnu energiju s tribina, a na »Born To Run« upalila su se sva svjetla i posljednih trideset minuta Boss i E Street Band svima su pokazali zašto su već duži niz godina najbolji – jednostavno, taj je dio bio savršen: od emocijama nabijene »Backstreets«, rasplesanih »Dancing in the Dark« i »Bobby Jean«, prpošne »Tenth Avenue Freeze Out« kojom je predstavljen band te neshvatljivo rockerski žestokih i rasplesanih »Seven Nights to Rock« i »Shout« koja je nakon tri i pol sata svirke raspleale sve, čak i one najumornije. I za kraj sam Springsteen i akustična verzija »Thid Hard Land« kao posveta Americi i heartland rocku – da se ne bi zaboravilo tko je i što je.

Naravno, i ovog je puta u publici bilo puno Hrvata – Zagreb, Rijeka, Karlovac, Delnice, Umag, Pula…i svatko je otišao puna srca. Jednostavno – ne može bolje. A ako i može, onda to mogu Boss i E Street Band. Vjerojatno opet u Milanu.

Komentari

komentara