Punih osam godina trebalo je čekati deseti studijski album pomalo već i vremešnih bogova heavy metala, sastava Metallica. U osnovi »Hardwired… to Self-Destruct« ne donosi ništa bitnije novo.

No, količina pjesama, snaga i uvjerljivost kojom ih izvode dostatna je da opet poharaju top ljestvice i potvrde status nedodirljive metal rock atrakcije. Novi studijski rad Metallice je dvostruki album sa 77 minuta nove glazbe, a de luxe verzija nudi i bogati dodatak od čak 14 pjesama i 79 minuta. Naravno, ovih ukupno 156 minuta bit će poslastica za sve ljubitelje grupe i teškog metala koji izbija iz svake pore novog albuma, a nudi i priču o glazbenom razvoju grupe.

Povratak počecima

U nekim su se pjesmama Hetfield i društvo vratili trash metal počecima iz sredine osamdesetih, po grandioznosti i dužini pjesama novi album poprilično podsjeća na remek djelo »Metallica«, osjete se i dodiri s radiofoničnošću posljednjih albuma, pogotovo »Load« i »Reload«, a uz sve to jasne su i naznake glazbenih zahvala prethodnicima.

Naravno, sve što je odsvirano čvrsto je, žestoko i agresivno na granici režanja i urlanja pa će oni koji vole ovu glazbe doći na svoje, a ostalima je bolje da se maknu u zavjetrinu.

Najžešće i najbrže trenutke nedvojbeno nude punk metal skladbe »Hardwired« i »Spit Out the Bone« koje su smještene na početak i kraj albuma, a između njih Metallica nudi klasični mračni, masivni i teški heavy metal (»Atlas, Rise!«, »Here Comes Revenge«, »Murder One«), dodir s HM zvukom sedamdesetih u kojem se prepoznaje utjecaj grupe Deep Purple u skladbi »ManUnkind« ili grupe Black Sabbath u »Am I Savage?«, mračne žestice srednjeg tempa i hipnotičkog ritma (»Now That We’re Dead«, »Dream No More«), radiofonični metal s elemntima popa u gitarističkim solažama (»Moth Into Flame«, »Confusion«) ili pak trenutke HM baladičnosti koje ima u »Halo on Fire«. Osim kraće naslovne, većina pjesama traje 6-7 minuta, a izvedba je tako žestoao da ih se i dalje može zvati gazdama trash metala.

U tekstovima Metallica i dalje ostaje na poznatom području kritike svakodnevice i tema vezanih uz horror i nasilje. Album ima i neke elemente konceptualnosti vidljive jer ga otvara punk metal trash žestica »Hardwired« koja govori o dramatičnom stanju u kojem se čovječanstvo nalazi, a završava metal rock rafalima u »Spit Out the Bone« koja nudi sliku vrlo mračne budućnosti. Između tog uvoda i zaključka smjestilo se još deset pjesama od kojih većina obrađuje mračnu sliku današnjice budući da sve što radimo vodi u samouništenje o čemu svjedoči i naziv albuma.

Tako »Moth Into Flame« nudi mračnu sliku dekadencije i moralne izvitoperenosti suvremenog društva, »ManUnkind« krivicu za to pronalazi u nedostatku čvrstih stavova, »Confusion« je priča o kaosu svakodnevice, a »Am I Savage?« kritiku diže do razine pitanja nismo li svi mi samo divljaci obučeni u odijela.

Moćni i uvjerljivi

U ponajbolje trenutke spada »Here Comes Revenge«, još jedna zbog koje ih crkvenjaci neće voljeti. »Halo on Fire« punih je 8.15 minuta dugi pozdrav tami, a u »Atlas, Rise!« Metallica poziva diva Atlasa koji u antičkoj mitologiji drži Svijet na svojim leđima. Ta tema nadolazeće apokalipse itekako je uočljiva i u vrlo zanimljivoj »Dream No More« u kojoj govore o buđenju demona Cthulhua. Sličnu horror tematiku nalazimo i u zombie romanci »Now That We’re Dead«, a jedina pjesma koja odstupa od ove apokaliptične tematike je »Murder One« koja je čista posveta pokojnom Lemmy Kilminster iz Motörheada.

Ukratko, »Hardwired… to Self-Destruct« pokazuje kako su metalci iz Metallice još itekako moćni i uvjerljivi – možda i zato što uživaju u onome što rade i to se na ovoj zbirci njihovih novih pjesama itekako osjeti.

Komentari

komentara