Damir Urban i njegova Četvorka – Luka Toman, Sandi Bratonja, Saša Markovski i Marko Bradaschia – u petak su održali »the best off« koncert u rasprodanom Pogonu kulture prošetavši pjesmaricom od Laufera preko koncertnih favorita sve do još neobjavljenih pjesama, pa je brojna publika mogla čuti najbolje iz gotovo tri desetljeća duge Urbanove karijere.

 

Bio je to pomalo drugačiji, emotivno nabijen Urbanov koncert, protkan ne samo odličnom glazbom već i simpatičnim anegdotama, pozdravima i čestikama, ali i važnim porukama.

Damir Urban je perfekcionist, baš svaki put publici, bila ona u rodnoj Rijeci ili bilo gdje drugdje na kugli zemaljskoj, priredi jedinstveno iskustvo. Uvijek pažljivo i promišljeno gradi dinamiku koncerta, prati kako dišu oni ispred i iza njega i isporuči svirku koju potom mnogi danima prepričavaju.

Istina je također, kako je nebrojeno puno puta istaknuo u raznim medijskim istupima, da je ipak zericu više treme kad stane na stage ispred riječke publike. Ne zato što je riječka publika baš toliko zahtjevnija, ili »teža« od publika u drugim gradovima, već iz jednostavnog razloga što nju čine prijatelji, poznanici, rodbina, u jučerašnjem slučaju i Urbanov brat, supruga, punica pa i teta koja u vrtiću čuva mlađeg sina…
Iz tog razloga, i pri predstavljanju riječkoj publici itekako dobro poznatih suboraca na stageu – Luke Tomana, Sandija Bratonje, Saše Markovski i Marka Bradaschije – iskorištava priliku pa simpatično ističe tko iz kojeg dijela grada dolazi, tko se u međuvremenu preselio bliže ili dalje tabli s natpisom Rijeka. Sve su to sitnice koje koncertno druženje s Rijekom čine drugačijim, nekako možda i prisnijim, prijateljskijim…

 

Urban&4/Foto Marko GRACIN

E pa u petak je bilo baš – prijateljskije! Možda za neke i previše. U prvom dijelu koncerta bilo je puno priče, bilo je anegdota iz mladosti, onih recentnih iz jedne riječke knjižnice, bilo je molbi publici da pjeva glasnije, sporije, pa tiše, pa onda brže… Bilo je i skrivenih poruka o (nepotrebnom) brbljanju posjetitelja tijekom koncerta, crtica iz obiteljskog života. A publika k’o publika, sto ljudi, sto ćudi, nekima po volji, nekima baš i ne. No upravo te priče i pričice, to dijeljenje »intime« nešto je što Urbana čini – Urbanom. Pa čak i kad nisu svi posjetitelji time zadovoljni.

No nije Urban pozornicu iskoristio samo za »intimno brbljanje«. Iskoristio ju je u par navrata i za važne poruke. U jednoj se prisjetio i nedavno preminulog prijatelja, pjesnika i pisca Igora Večerine, u drugoj osvrnuo na voljenu Rijeku.
– Za sve loše, baš kao i dobro u gradu, krivi smo ili pak zaslužni i mi sami – kazao je Urban, indirektno pozivajući na građanski aktivizam i veću osvještenost.

Iz svega nabrojenog dalo bi se pomisliti kako je glazba u petak možda bila u drugom planu, no daleko je to od istine. Čak i onima kojima sve te priče nisu bile po volji, u trenutku kad su se Pogonom razlili rifovi i refreni koncertnih favorita poput »Astronauta«, »Kornjače«, »Otrovne kiše«, »Black Tattooa« i ostalih iz tri desetljeća duge karijere, prestali bi njurgati i zdušno zborski pridružili u pjesmi.

A onda prvi vrhunac. »Budi moja voda«. Naravno na prvi takt publika u deliriju, Urban se penje na ogradu i poput dirigenta usmjerava zborsko pjevanje. Vrhunac drugi. Urban se spušta u publiku, pozdravlja brata i s oduševljenom masom izvodi »Malu trubu«. Vrhunac treći. Drugi bis i kreće – dvokorak. »Astronaut«. Pjesma koja se ističe kao jedan od najvećih koncertnih favorita. I koja Urbana doista čini »astronautom pokrivenim do ušiju nebom koji zove kroz noć«.

Da, bio je to pomalo drugačiji Urbanov koncert. Ne do posljednjeg detalja osmišljen, već opušten, prijateljskiji…

Komentari

komentara