Na inventurnim listama najboljih domaćih i regionalnih albuma u prošloj godini, kojima su se bavili specijalizirani portali, gotovo se pa unisono našao »Access All Areas«, debitantsko izdanje sjajne zagrebačke indie rock četvorke ESC Life. 

Iako je riječ o relativno novome imenu, momci koji se kriju iza njega – Nara, Ante, Elvis i Sanjin – dobro su poznati pratiteljima alternativne scene kroz rad u bendovima poput Hemendexa, ST!illnessa, Umor ili Man Zero.  ESC je, međutim, zvukovno prilično različit od onoga što su radili prije. Nastao je, kako sami objašnjavaju, kad su poželjeli malo se odmaknuti od stilova koje su dotad svirali i jednostavno »prašiti« nešto – zabavno i distorzirano.
Jeste iznenađeni tako dobrim kritikama za debitantski album?
ANTE: Pa zapravo i nismo, imali smo dosta pozitivnog feedbacka s koncerata, nekim prijateljima koji pišu po portalima smo puštali pjesme i prije nego smo izdali album, tako da smo očekivali kako će se bar nekome svidjeti. No isto tako, pošto je na toj nekakvoj nezavisnoj sceni ionako mala produkcija, nije ni toliko teško naći se na top 30 listi.
NARA: Možda ovom rečenicom prizivam vraga, ali mi se čini da je, ako se radi o »regionalnoj« tiskovini dosta teško dobiti lošu recenziju. Svi se znaju međusobno, kao da se sve mora ufino u rukavicama, da ne bi krigle letjele. Od svih prijašnjih i paralelnih drugih bendova nekim fanovima se sviđa i ovaj, a nekima baš i ne, ali većina recenzija domaćih novina i portala se dosta bavi i činjenicom da imamo neka druga glazbena iskustva, a možda i ne bi trebali. Strane recenzije su nam mnogo bitnije – ti ljudi nemaju pojma tko smo.

Nismo svi amerofili

Netko je u recenziji albuma napisao da ste hrvatski odgovor na Pixies. Mene ste podsjetili na još mnoge druge bendove – od Dinosaur JR pa do Weezer. Kakve ste sve usporedbe čuli?
ANTE: Pa najčešće se spominje Hüsker Dü, ali više zbog činjenice da smo na početku svirali jednu obradu, a kasnije i svirali s čika Graletom na turneji. Ali više manje si sve nabrojao, uglavnom ta neka američka scena s kraja osamdesetih i početka devedesetih.
NARA: Dosta ljudi je spomenulo i Teenage Fanclub, što mi je drago, jer ipak nismo sva četvorica amerofili. Utjecaja ima više nego što ih izlazi van, a tko zna što će sve izaći na novoj ploči. Bilo bi dosadno stalno snimati jedan te isti album.
Kako materijal prolazi na koncertima? Je li se iskristalizirao kakav koncertni favorit?
ANTE: Pa sviđa se ljudima, pogotovo što smo poprilično brzi i glasni na koncertima, svakako brži nego na albumu. A ima tih nekih hitića, ali kako naš koncert u prosjeku traje pola sata, bez pretjeranih pauza i komunikacije s publikom tipa – ajmo svi ruke u zrak i toga, nismo stigli primijetiti da je sad baš neka pjesma posebno iskočila. Svi vole »Bad Influence« jer su je čuli na radiju.
Kako je i kada uopće krenula priča s ESC Life?
ANTE: Pa krenula je nekoliko godina prije nego što smo zapravo počeli imati probe. Naime, Naranča je u isto vrijeme sa mnom i Elvisom pričao kako bi bilo fora napravit baš ono rock bend, svi smo svirali različite tipove glazbe pa da napravimo nešto jednostavno, zabavno i distorzirano. Naranča je imao kosture nekih pjesama, nabacivali smo ideje preko mejla, naišli na bubnjara Sanjina i krenuli.
Neki vašu glazbu definiraju kao power pop, neki kao college rock, neki kao post punk, vi ste se sami, pročitao sam, prozvali »death punk« bendom? Što je death punk?
ANTE: Death punk je tipfeler iz jednog intervjua. Naime, trebalo je bit DAD-punk, ali me kolega krivo čuo i shvatio pa je napisao death punk. Taj termin je povezan s grupom Turbonegro, ako se ne varam. Tako da isprike Turbojugendu, pogotovo novosadskoj podružnici.

Da nas cijeli svijet razumije

Tipično pitanje za hrvatski bend – zašto pjevate na engleskom jeziku? Mislite li da se ovaj stil glazbe ne bi dobro snašao na hrvatskom?
ANTE: Naranča je autor tekstova na prvom albumu i oduvijek piše na engleskom pa mu je valjda to prirodno. A kako znamo da nas ionako ova glazba neće dovesti do Doma Sportova, onda bar da nas cijeli svijet razumije.
NARA: Poanta ovog benda je neforsiranje ničega, pa tako ni jezika. A i ova zadnja Antina rečenica pije vode… Svjestan sam da bi ovakav bend imao mnogo bolju prođu na ovim prostorima da koristimo materinji jezik, ali ne mislim da je ijedan jezik prikladan ili neprikladan za bilo koji žanr. Pokušavao jesam za druge projekte, ali nijednu nikad nisam smatrao dovoljno dobrom, a i svaki put je ispalo nekako usiljeno, jednostavno mi više leži i više mi se sviđa to što izađe. Ne mislim niti da je Schengen početak kraja za svaki bend koji ne pjeva na engleskom, a ovih dana ionako Repetitor dokazuje suprotno. Mislim da je vrijeme da se bendovi prestanu dijeliti na balkanofilne i anglofone. Te ubije ova tema u ex-yu glazbenom novinarstvu, a možda se i ubije sama kada prosjek bendova kvalitetom korištenja istog dosegne nivo jedne Švedske. Vjerujem u nove naraštaje.
Kako gledate na trenutnu scenu u Hrvatskoj i regiji? Što vam se sviđa s nje?
ANTE:  Sve je veća i raznovrsnija, što je dobro. Na žalost većina toga će ostati medijski nepraćena, što zbog lijenosti i komfora glazbenih kritičara i urednika, a što zbog neprofesionalnosti bendova. Svaka čast drugu Kandžiji koji postaje sve popularniji i napokon naplaćuje plodove dugogodišnjeg rada. Ali mainstream je više manje uvijek učmao i kad dosegneš neki status možeš snimit’ sebe kako puštaš vjetrove u mikrofon, dobit ćeš i Porina i airplay. Nažalost, puno toga i zvuči kao da je netko puštao vjetrove u mikrofon, da se pristojno izrazim.
NARA: Opet riskiram kišu krigli, ali mi se čini da je sviranje instrumenata, sekvencera i pjevanje u mikrofon postala disciplina starijih i zaposlenih ljudi, pogotovo u svijetu rock’n’rolla. Možda tako treba, možda je sav rock’n’roll postao dad rock na ovim prostorima… Ali ajde, na koncertima Repetitora i Kiše Metaka je prosjek godina nešto normalniji, a i volim ta dva benda. Iskoristio bih ovu priliku da preporučim »Jantar« od grupe Žen.
Kakvo je iskustvo bilo svirati s Grantom Hartom? Planirate li kakav nastavak suradnje i jeste li pokušali preko njega distribuirati materijal u SAD-u?
ANTE: Sa strikom Graletom je bilo ekstremno zabavno, dotjerao nas je do neke više razine sviranja, jer su koncerti bili bez set lista, pjesme je počinjao proizvoljno, ali on je genijalan i zanemaren glazbenik. Puno ih se obogatilo na Grantovim leđima i na račun stvari koje su Hüsker Dü i cijela hard core punk scena radili osamdesetih. Nismo planirali distribuciju, eventualno ćemo mu dilat ajvar jer mu je to najdraži prilog. Za sada nam materijal distribuira PDV, mi na koncertima i momak iz Mainza koji je izdao album na kaseti.
NARA: U planu je nova europska turneja s Grantom, no o tom-potom. Definitivno ćemo mu poslati kutiju ploča, pa nek nešto napravi s njima kad mu se bude dalo. Bude li nas opet trebao, naravno da ćemo se odazvati, velika je to čast.

Volimo ovo sranje

Koje su vam uopće ambicije s bendom? Maštate li o nekom ozbiljnijem uspjehu i mislite li da je moguć ili stvar više doživljavate kao hobi i nekakav svoj gušt?
ANTE: Svi smo odradili puno koncerata i prešli tisuće kilometara tako da se ne zavaravamo pričama o uspjehu. Ima toliko stranih odličnih bendova koji deru leđa u kombijima da bi svirali pred pedeset ljudi u Zagrebu ili Rijeci, tako da nemamo nekih lažnih nada. Ovo je hobi i vrhunski gušt. Ali to ne znači da se prema glazbi koju sviramo ne odnosimo maksimalno profesionalno.
NARA: Bez obzira hoće li ostati na tome da nas sluša ovoliko ljudi koliko sada, samu činjenicu da se mogu baviti ovime smatram osobnim uspjehom i vjerujem da ne govorim u samo svoje ime kada kažem da u studiju i bini (kolika god da je) dajem 110 posto od sebe iako znamo da nećemo živjeti od muzike. Volimo ovo sranje.
Album ste izdali i na vinilu. Jeste li privatno fanovi ploča?
ANTE: Naranča je fan i radi u dućanu s gramofonima i pločama, a one su sada jedini isplativ fizički medij, glazbeni fanovi vole ploče.
Produkcija albuma prilično baca na rane devedesete. Jeste li svjesno išli za tim zvukom?
ANTE: Prva zapovijed bila je – ne smije zvučati k’o Foo Fighters. Fala bogu uspjelo nam je, tražili smo da pjesme ne budu preproducirane i da što više baca na live svirku. Zato su instrumenti snimljeni u jedan dan, svi zajedno na ‘jen, dva, tri’.
NARA: Nije nam bilo u interesu ganjati nekakav retro bandwagon, nego snimiti ploču koja zvuči jednostavno i bezvremenski, bez previše ušminkavanja i definicije. Prirodan zvuk instrumenata i prirodna akustika prostora u kojem je snimljen. Više Crazy Horse nego Green Day.
Što inače slušate? Ima li što od nove glazbe da vam je »leglo«?
ANTE: Na žalost prošle godine nisam imao previše vremena baviti se novom glazbom.  Zakon mi je Kali Fat Dub od naših izdanja i Refused koji su snimili album nakon ponovnog okupljanja. Kandžija je super, a veselim se povratničkom albumu At the drive in. Ako se ne pokolju prije nego ga snime.
NARA: 2015.? Deerhunter, Grimes, Mountain Goats, Kurt Vile, Courtney Barnett, Holly Herndon, Tame Impala…

Veliki Neno

Album zatvara instrumentalna obrada pjesme »Ostani uz mene«. Kako ste došli na ideju napraviti cover Nene Belana? Je li on čuo obradu, sviđa li mu se?
ANTE: Zato što je Neno Belan bog hrvatskog popa, čuo je pjesmu, prigovorio na par nota, al’ svidjelo mu se.
NARA: Neno je jedan od najvećih koji još uvijek piše dobre pjesme i premalo se priča o njemu na ovom dijelu scene. Jedan je od rijetkih koji može na svoj album staviti klapu, a da zvuči neodvratno.
Izvodite li još kakve covere na nastupima ili pripremate nešto?
ANTE: Sviramo jednu stvar od Hüsker Dü, sviramo pjesmu odličnog zagrebačkog benda The Benchwarmers, ponekad Pixiese. Jednom smo svirali Neila Younga i Clash.
NARA: Bilo je i Misfitsa. Nastojimo se zabavljati, ali je muka Isusova prije nego se dogovorimo što ćemo obraditi i na koji način. Ukusi nam se poprilično razlikuju.
Koliki je interes za svirkama ESC Lifea? Koliko često koncertirate i gdje ste sve bili?
ANTE: Odsvirali smo četrdeset koncerata  u zadnje dvije godine. Prošli smo cijelu Hrvatsku, svirali u svim zemljama bivše Juge osim Crne Gore. Bili na dvije turneje, prošli skvotove od Austrije, Češke, Njemačke… Uglavnom može se svirati, ako se ima volje i vremena. Problem su pare. Nama glazba nije primarni izvor prihoda, svi imamo druge poslove, tako da si mi možemo priuštiti sviranje i za putne troškove. Vrlo je malo onih koji od toga mogu živjeti. U Zagrebu nas često zovu da uletimo kao predgrupa nekom stranom bendu, poput Beach Slang s kojima nastupamo u Močvari, a kako znamo dosta ljudi koji organiziraju koncerte i prijatelji smo s njima, onda uletimo, odsviramo, ako je bend kul, onda se sprijateljiš i s njima, pa ako su npr. negdje tu iz regije, onda dogovoriš koncert kod njih doma. Uglavnom, može se svirati, ali su novci puno, puno manji nego prije deset godina kad je ST!llness počinjao.

 

Matični bendovi

Svirate li još s matičnim bendovima? Što se zbiva s njima?
ANTE: Jedan od tri matična benda još postoji, jedan ima oproštajne koncerte jednom godišnje, dva su trajno pokopana.
NARA: Uz ovo sviram i u pratećem bendu Nine Romić, koja je uzela mini pauzu od muzike, pa ćemo vidjeti što će biti kad prođe pauza.

Koji su daljnji planovi? Radite li već na novom materijalu i hoće li biti kakvih stilskih razlika na njemu?
ANTE: Imamo već par pjesama, jednu već sviramo na koncertima, drugu ćemo uskoro ubaciti na repertoar. Nekih stilskih razlika prevelikih neće biti, tipa ritam mašine, nećemo nikad zvučati ko Joy Division iako to danas raja voli. Možda samo više melodičnih solaža i pjesama o bolu u križima od sjedenja za kompjuterom.
NARA: Previše smo opušteni i durski orijentirani za Joy Division, a za uguravanje ritam mašine makar na 5 sekundi mi je Ante sad upravo postavio izazov.

Komentari

komentara