Faith No More očigledno imaju jako vjerne sljedbenike. Naime, kada grupa koja nakon gotovo punih 18 godina od prethodnog albuma – »Album of the Year«, 1997. – objavi ovako mračan i žestoki rock album koji završi na prvom mjestu Billboardove ljestvice rock albuma, onda to sigurno nije zbog radiofoničnosti i hitoidnosti njihovih pjesama, već zbog toga što su CD odlučili kupiti oni koji ih vole i nakon što gotovo dva desetljeća nisu bili aktivni!


Sedmi studijski album pjevač Mike Patton u razgovoru za Billboard nazvao je »post-punk pločom sa zvukom koji bi nastao kad bi glazba grupa ELO i The Beach Boys bila provučena kroz gotičku mašinu za pranje rublja«. Vrlo originalna usporedba dobro prenosi žanrovsku raznovrsnost novih deset pjesama pri čemu, unatoč zaista dugoj pauzi, Faith No More uspijevaju, kao i na ranijim albumima, majstorski spojiti nespojivo i privući sve one slušatelje koji su spremni na crossover eksperimentiranje, čak i kade se ono vrši na nazgled nespojivim glazbenim izrazima pri čemu, a to je za Faith No More tipično, u jednoj pjesmi znaju mijenjati nekoliko izraza pa se na ovom albumu može čuti zaista svega – funk metal, blues, hard rock, art rock, alt metal, grunge, garage… a sve skupa tvori sasvim solidan povratnički album koji se može mjeriti s njihovim ranijim radovima.
Priča, ideja, poruka
Oduvijek znani kao grupa sa stavom, Faith No More i na ovom albumu veliku pažnju posvećuju i stihovima pa svaka od pjesama ima svoju priču, ideju i poruku, a gledano u cjelini slika suvremene stvarnosti o kojoj govore njihove pjesme nije nimalo vedra. Vidi se to već iz uvodne naslovne »Sol Invictus« koja govori o sumnji u vjeru i u Boga. Vjera je skup praznih rituala, stvarnost je nešto drugo, stvarnost je siromaštvo, pjeva Patton, ispočetka tiho da bi glas potom rastao u agresivnosti i najavio tsunami bijesa kojom će nas kasnije zasuti u gotovo svim pjesmama. Prva od njih je »Superhero«, uspješno ismijavanje sustava superjunaka i svega što se uz njih veže, a koliko ih »voli« Patton pokazuje i režećim glasom koji se potom u odličnoj »Sunny Side Up« pretvara gotovo u krik luđaka ili totalno očajnog čovjeka koji nam pjeva o tome kako je u životu potrebno biti – sretan i zadovoljan! Ovaj sjajno upotrebljen kontrast s porukom o karakteristikama suvremenog svijeta idealan je uvod u možda i ponajbolji trenutak albuma, kaotičnu, mučnu i punu tjeskobe »Separation Anxiety« u kojoj kroz kombinaciju šaptajućeg horror rapa i alter metal udare gitara slušamo, uz manično ponavljanje naslova pjesme, priču o tome kako modernog čovjeka osamljenost vodi u mračni svijet tjeskobe koji postaje dio svakodnevice. Uz odlične (i neprevedive) igre riječima (»I can’t let you go/ Cause you’re a part of me/ Not apart from me«) Patton kroz ovu pjesmu nagovještava kako on na ljubav i vezu dvoje ljudi gleda bitno drugačije od uobičajenih pop (pa i rock) standarda da bi potom to potvrdio u dojmljivom hard rock bluesu »Cone of Shame« gdje kroz tekst svjedočimo o tome kako raskid veze i gubitak ljubavi prije svega znači žestoku i tešku psihičku krizu koja se vremenom pretvara i u mržnju.
Žestoka angažiranost
Stihova i izvedbe ove pjesme ne bi se posramio ni mračni Nick Cave, kao što bi »Black Friday«, žesticu o potrošačkom društvu, rado potpisala svaka novovalna i punk grupa jer je već i to što dan neke trgovačke rasprodaje Faith no More nazivaju »crnim petkom« dovoljno da pjesma bude baš onako kako treba društveno kritična. Aktualni singl »Motherfucker« pjesma je o odgovornosti i potrebi reakcije na ono što nije dobro, a mrači završetak Faith No More pogleda na svijet osiguravaju »Matador« i »From the Dead« koje se poigravaju obrascima živih mrtvaca kako bi kroz tu općepoznatu horror simboliku iznjele poruke o svijetu današnjice pri čemu je »From the Dead« u odnosu na sve ostale pjesme ovog albuma »potpuno drugačija od drugih« jer umjesto žestine, agresivnosti, kaosa i tjeskobe nudi pitko i slušljivo alter country zvukovlje kojim kao da Patton i društvo želi poručiti slušateljima kako nisu samo »razbijači« te kako znaju stvoriti i pjesmu koja bi na radijskim programima itekako mogla imati prođu.
No, završetak sa zrakom sunca ne može umanjiti opću mračnu sliku albuma svjetlog imena (Sol Invictus na španjolskom znači nepobjedivo sunce), albuma koji na čast može služiti Faith No More ekipi jer ne samo da potvrđuje kako su ostali vjerni svojim ishodištima i stavovima, već predstavlja i jedan od ponajboljih rock albuma ovog dijela godine. To, naravno, ne znači da je riječ o lako slušljivoj ploči. Jer, ni stvarnost nije drugačija!

Komentari

komentara