Što očekivati uživo od grupe koja „ima“ tri pjesme,  s tim  da je prva „Insomnia“, druga „Insomnia mix ’96“ i treća „Insomnia  remix ’05“? Jest ignorantski, simplificirano i nepravedno jer su sredinom 90-ih Faithless diktirali tempo promjena u elektronskoj glazbi, ali teško je pobjeći od činjenice da je spomenuta pjesma postala veća od njih samih, i  kroz godine se pretvorila se u izvanvremensku himnu.

To se pokazalo i sinoć na drugom danu Zagreb Calling festivala, kad su prepoznatljivi, hipnotički tonovi te stvari iz klavijatura karizmatične Sister Bliss zaparali nebo iznad slabo popunjene Šalate. I predvidljivo, bio je to apsolutni klimaks večeri, baš kao i svake večeri kad ovi stari zagrebački gosti sviraju.

No Faithless koji upravo slavi 20-godišnjicu rada, poslije tolikih godina nudi mnogo više od tih par trenutaka ekstaze za široke mase. Kroz sat i pol znalački podizali, spuštali, pa opet podizali ritam i publiku, izbjegnuvši scenarij po kojem većina publike čeka kraj kako bi „odlijepili“ na „Insomniu“, i to tako što su je odsvirali već nakon 25 minuta nastupa.

Inteligentno složenom set listom uspjeli su održati tenziju do kraja i poslati publiku kući zadovoljnu.

Na samom početku zagrijali su atmosferu hitom s drugog albuma „God Is a DJ“ koji miriše na trance, a onda do „Insomnie“ ponudili eklektični miks gotovo klasičnog soula izvrsne „Muhammad Ali“ koja se preobražava u agresivni drum and bass, pa ordinarnog reggaea u „Crazy Bal’heads“ i elemenata hard rocka u „Mass Destruction“.

Poslije „Insomnie“ zagrebačka publika se mogla upoznati s finom organskom elektronikom nove „Hands“ koju je otpjevala atraktivna Kyla La Grange, nastavljeno je u istom stilu s atmosferičnom  „Everything Will Be Alright Tomorrow“, u višu razinu BPM-ova Rollo i bend su dizali publiku kroz dugu „What About Love“ prema još jednom hipnotički ritmičnom vrhuncu u „I Want More“. Faithless nisu dva gramofona, DJ i pjevač, već moćna koncertna mašina, bend s gitarom basom bubnjem, udaraljkama, klavijaturama i više vokala, što pratećih što glavnih. Taj vrlo usvirani bend „podebljava“ elektronska matrica ili obrnuto, potpuno je svejedno.

Pozitivnom dojmu uvelike je pomogao razglas, odnosno zvuk superioran onom lošem i/ili tihom što ga moramo trpjeti uglavnom svake godine na INmusicu. Možda je stvar u omeđenosti tribina na Šalati, ali jučerašnji koncert je definicija fino balansiranog i odmjereno odvijenog razglasa u uvjetima otvorenog prostora.

Ni efektna laserska rasvjeta nije odmogla u zaključku da su Faithless 2015. i dalje velika koncertna atrakcija.  Doduše, baš kao i Billy Idol od večer prije, oni su artistički danas savršeno nevažna glazbena pojava, no ni to nije neki problem. S Faithless zapravo ništa nije problematično osim činjenice da više nisu u stanju u Zagrebu napuniti prostor od 6 tisuća ljudi koliko se da nakrcati na Šalatu, već dvije tisuće što je značilo da su atmosferu kvarile sablasno prazne tribine.

U takvom konceptu, guranje žanrovski nesrodnih i komercijalno potkapacitiranih Nipple People koji su imali nesreću svirati prvi po danu pred par desetaka ljudi, i vrhunski usviranog Detoura, ali s repertoarom koji nikako ne odgovara velikom otvorenom prostoru, čista je alibi priča da se stavi nešto kako bi događaj mogao zadovoljavati format „festivala“.

Prva večer rock nostalgije s notornim Billyjem Idolom u glavnoj ulozi je začudno dobro uspjela po posjeti, u drugoj su Faithless mogli biti headlineri, ali sve bi mnogo bolje izgledalo da su uz njih nastupali ne Detour, nego netko od svježih imena svjetske pop/elektronske glazbe, koji bi privukli mlađu publiku, poput Disclosure, Bena Pearcea, Jungle, Blonde, Years &Years, Le Youth, Toda Terjea…, popis je beskonačan.

Neki od njih izgledaju preskupi? I za to postoji rješenje; većina njih nema problema nastupiti u bitno jeftinijoj, „recesijskoj“ DJ verziji.

 

Komentari

komentara