»One« Majke su se vratile. Koncert održan ovaj vikend u Saxu u Zagrebu gotovo pa sigurno najbolji je koji je Goran Bare održao u bilo kojoj kombinaciji još od 1999. godine.


U paklenim uvjetima kluba koji jednostavno teško može izdržati ovakve živahne koncerte, Bare, Majke i publika su pokazali da ni curenje znoja u ogromnim količinama ne može biti zapreka kad je svirka dobra, a izvođači i posjetitelji imaju komunikaciju. Dapače, nekako je i odgovaralo, rock koncerti nisu smišljeni da budu u hermetičnim uvjetima, krv, znoj i suze više odgovaraju od udobnih fotelja.
Treba odmah kazati, trenutna instrumentalna postava Majki glazbeno je najkvalitetnija ikada. Domaćinović, Divjak, Tibljaš, Rodik i Marin zasigurno nemaju karizmatičnost bivših članova, prije svega Zorana Čalića i Nedjeljka Ivkovića Kilmistera, ali je zato kvaliteta glazbe osjetno napredovala. Za osobnost je tu ionako Goran Bare sasvim dostatan.
Ukupno su odsvirali 24 pjesme, od čega su tri bile iz vremena Baretove solo karijere, ali u malo drugačijim aranžmanima s dosta glazbene slobode i improvizacije. Već prvi taktovi »Mršavog psa« su nagovjestili što bi moglo biti, a krešendo koncerta uslijedio je na »Budi ponosan«. Nakon desetljeća i pol ta je stvar ponovno pružila bijes, revolucionarnost, žestinu i bezobraznost, u svim svojim najboljim agregatnim stanjima. Ukratko, publika je poludila, s plafona je od isparenja padala kiša, a koncert u tom trenutku zajednički ne bi uspjeli zaustaviti niti specijalna policija i zagrebački kontrolori. Osjetio se duh žestokih devedesetih, ljudi su se odjednom pomladili. Koncert je, vjerojatno ne slučajno, završio setom »Mene ne zanima«, »Ja sam budućnost« i »Baretov blues«. Dok su ljudi potpuno mokri izlazili u tad već hladnu zagrebačku noć, jedno je bilo jasno – treba ovu postavu što prije ugurati u bolji, prije svega veći prostor.
Za kraj – Goran Bare. Tempirana bomba, zbog koje se svaki put na koncert išlo s pitanjem hoće li ga uopće biti, izgleda da je ipak primirio neke svoje demone. Jeste, zna on i dalje promašiti koji stih pjesme, na »Teške boje« se mučio s uštimavanjem tonaliteta s bendom, ali izgleda da ipak to više nije onaj Bare koji će koncert prekinuti razbijanjem boce o vlastitu glavu ili na neki jednako bizaran način. Čini se ponovno prije svega želi glazbom kazati nešto. A sve one promašaje stihova ne da se mora tolerirati, nego, ne budimo ludi, Majke ne bi bile to da nema te osebujnosti. S nekim pristojim pjevačem, radilo bi se tek o bendu koji dođe i vrhunski profesionalno obavi koncert. No, bez Gorana Bareta, njegovih unutarnjih demona i osebujnosti, nema onih Majki koje su devedesete bile mnogo više od glazbenog sastava. Koje su bile nekakav svjetionik u suludosti čitavog društva. Možda se odraslo, možda je vrijeme da ponovno to budu, nije da situacija u nekim segmentima na to ne podsjeća. A sve dok gori fantastična vatra, mi možemo biti slobodni.

Komentari

komentara