Neki umjetnici skupili su u devedesetima dovoljno hrabrosti da uđu u opkoljeni Sarajevo i predstave se ratom izmučenoj raji.

Sjetimo se Susan Sontag koja je u Sarajevu uprizorila Beckettova »Godota«. Iako je Godard rekao da je njena umorna publika tada zaslužila nešto vedrije, recimo, Marivauxa. U ratnom Sarajevu nastupala je i Joan Baez, ali ne i Metallica i Motorhead koji su prema autobiografiji frontmena Iron Maidena Brucea Dickinsona odbili doći. Zato je Dickinson imao muda održati koncert pred svojim sarajevskim fanovima koji su ga dočekali u deliriju. Dogodilo se to ratne 1994. u dvorani Bosanskog kulturnog centra. Tada je grad bio pod opsadom već više od dvije i pol godine. Uz Dickinsona, na bini su se pojavili gitarist Alex Dickson, basist Chris Dale i bubnjar Alessandro Elena. Riječ je o postavi koja će ubrzo snimiti album »Skunkworks«.
Ekipa je skupila 200 kilograma opreme i vojnim čarterom se iz Birminghama zaputila u Split, odakle su kamionom humanitarne organizacije Serious Road Trip stigli u Sarajevo. Sve ostalo je povijest na koju se referira Tarik Hodžić u doksu »Scream for Me Sarajevo«, čiji se naziv odnosi na Daleov istoimeni tekst objavljen na portalu Metal Talk. Film će biti prikazan 2. studenog u riječkom Art-kinu u sklopu Impulse Festivala. Jer, Hodžićev doks već je ugledao mrak naših multipleksa na početku dugog pretoplog ljeta, ali je u medijima tada prošao prilično nezapaženo.

Rizična situacija

Možda je tome razlog neatraktivni termin njegove distribucije koji vrijeđa sve fanove Iron Maidena, iako su im se znojne crne majice zalijepile za fotelje opako klimatizirane dvorane. Zato Impulse ostaje njegov prirodni habitat.
U sličnoj rizičnoj (ratnoj) situaciji zatekle su se šezdesetih godina članice toskanskog soul benda Le Stars, čijom se sudbinom pozabavila Wilma Labate u sumanutom doksu »Arrivederci Saigon«. Jedna od koncertnih etapa njihove »egzotične« azijske turneje koju je organizirao njihov opskurni promotor, stanoviti gospodin Saggini, bio je i ratni Vijetnam, gdje su morale zabavljati američke trupe. I one su poput Brucea Dickinsona i njegove škvadre jedva izvukle živu glavu, vječno se nalazeći na meti Vijetkongovaca. No dok je Dickinsonova sarajevska kraća ratna avantura imala i humanitarni karakter koji je uključivao posjet sirotištu, cure iz benda Les Girls zadržale su se u ratnom Vijetnamu čak tri mjeseca, da bi povratkom u Italiju bile bombardirane kritikama lokalnih pacifista koji su ih optuživali da su se prodale američkom imperijalizmu i njegovoj vojnoj mašineriji. Iako su one tek naivno potpisale ugovor ne znajući kakav ih pakao očekuje, svirajući u zoni opasnog življenja.
Tamo gdje Labate koristi njihov vijetnamski footage koji nema samo veliku povijesnu već i emotivnu vrijednost, tako i Hodžić koristi brojne fotografije snimljene tijekom Dickinsonove bosanske ratne avanture, ali i potresne snimke razaranja Sarajeva, mnoge iz privatnih arhiva, koje nisu ništa manje emotivne. Poput cura iz benda Le Stars koje su nakon svojih ratnih nastupa rekle Vijetnamu »arrivederci«, tako je i Dickinsonov koncert bio njegov »zbogom« Sarajevu, jer se tamo više nije nikad vraćao s bendom. Iako se 1999. nanovo vratio u Iron Maiden s kojim je u nekoliko navrata nastupio na »ovim prostorima«, uključujući i nedavni ludi gig u Areni Zagreb u sklopu turneje »Legacy of the Beast«, tijekom kojeg je »raspametio« publiku.

Metal raja

Zato u srcu Hodžićeve priče ima nečeg prokleto »metalnog«. Jer, istinski (ratni) vrisak u njegovu filmu je vrisak Dickinsonove sarajevske publike i njegovih hardcore fanova naoružanih memorabilijama njegova benda.
Zato je to film koji ne govori samo o Dickinsonu, već i o sarajevskoj »metal« raji i njenim bendovima koji su bez obzira na ratne uvjete nastupali i vježbali sve dok ne bi nestalo struje.
Zato su njihove gitare bile prve koje su sa sobom pokupili u sklonište. Dickinsonov uzdignuti srednji prst koji on pokazuje svijetu kao metalni etos samoosnaživanja, imao je za njih terapeutsku snagu. A njegova glazba, koliko god to zazvučalo patetično, bila je jedini način da njome kanaliziraju strahove i frustracije u pozitivnom smjeru. Zato su Dickinsonovi »never say die« stavovi na neki način sublimirani famoznim stihom benda Rage Against the Machine koji je tada žario i palio top listama – »Fuck You, I won’t do what you tell me!«.
Možda se Dickinson u razgovorima s Hodžićem danas doima poput dinosaurusa heavy metala. No njegov je pristup u obraćanju autorovoj kameri dostatno iskren i duhovit, dok se prisjeća svoje lude sarajevske avanture, svih njenih horora i putovanja kamionom u okupirano Sarajevo tijekom kojeg su njegovi dečki bili „naoružani“ tek s nekoliko deka i dvije gajbe piva kako se ne bi smrzli. Pri tome Dickinsonov basist spominje razgovor s članom jednog od sarajevskih bendova koji su nastupali kao predgrupe (Sikter i Allmanah). Kad ga je jedan od njih upitao da li možda ima nešto heroina, na što mu je Britanac odgovorio kako droge nisu dobre za njegovo zdravlje, on će mu na to ironično, »Moje očekivanje od života ionako je prilično malo«.

Komentari

komentara