Bilo je dovoljno u bilo kojem trenutku tijekom večeri pogledati oko sebe i shvatiti da je ovogodišnja Brijačnica, dvodnevni zimski festival koji se za vikend održao u Boćarskom domu, skrojena po mjeri onih koji su mladost proživljavali kasnih devedesetih: danas u svojim kasnim tridesetima, većina se došla ogrijati na plamičku nostalgije i prisjećanja na dobra stara vremena kad su Kojoti bili velike face, a Fiju Briju festival generacije.

Nakon 17 godina, Kojoti su ponovo izašli na scenu u subotu, obodreni vjernim starim fanovima, i napravili nešto po čemu će se ova Brijačnica pamtiti. Iskezili su se u brk sumnjičavim cinicima koji preziru podgrijavanje mitova i moćnim, energičnim nastupom bez kompromisa, bez ulagivanja, dali do znanja da njihovo vrijeme nije prošlo. I još više od toga: dok su svirali, bilo je tako lako zaboraviti da su uopće izbivali. Ovako topao doček neće doživjeti ni naši rukometaši. Sve je bilo tu: i transparenti, i publika koja zna stih do zareza i uzdaha, i ruke u zraku na »Sto milja daleko od nje«, »Jedva stojim«, »Razuzdan i lud«, »Izgubljen u svemiru«.

Punokrvne zvijezde

No, idemo po redu. Prva večer je bila podbačaj, barem što se tiče odaziva publike. Zbog kolizije s Noći muzeja i, još važnije, rukometnom utakmicom, u Boćarski dom »nakapalo« je svega nekoliko stotina ljudi. Svirali su Broken Ideas i Čao Portorož, zatim Gatuzo, Straight Mickey & The Boyz. Svi su svojski gradili, malo pomalo, atmosferu za Pips Chips and Videoclips, punokrvne zvijezde večeri. Odlični su bili. Od »Pjevača Beatlesa i Stonesa« preko pjesme »Narko« i »Boga« pa do »2×2«, podsjećali su da su tu s razlogom, da su svoj zavidni status na sceni debelo zaslužili, i da su – čak i ako niste njihova idealna publika – vrijedni poštovanja.

Snimio Denis Lovrović

Druge večeri festival je doista izgledao kao festival: Boćarski dom je bio pun, a komunikacija između izvođača i publike bogata i važna – čak i u slučaju Obojenog programa, čiji je frontman Branislav Babić Kebra namjerno ostajao otraga, u sjeni, apostrofirajući tako vrijednost grupe kao cjeline u kojoj nema jednakijih. »Kad se neko nečem dobrom nada« ostala je kao himna večeri, izvedena s duplom dozom emocija.

Snimio Denis Lovrović

Oružjem protiv otmičara« vidjeli smo i u boljim izdanjima od onog subotnjeg, u koji se posve neočekivano probila monotonija, razmrdana Zaninom »Mladiću moj«. Jonathan – riječki, a svjetski – bio je dragulj večeri.

Plesalo se jače nego na ijednoj izvedbi dotad, a impresionirali su i uvježbanošću, kojom je iz njihova nastupa eliminiran svaki trag šarmantne nesigurnosti i amaterske razbarušenosti.

Snimio D. Lovrović

Brijačnica je, u konačnici, iznjedrila nekoliko iznenađenja od kojima vam se usne same rastežu u osmijeh. No, šlampavost u organizaciji bila je cijelo vrijeme velika prijetnja uspjehu ovog zimskog festivala i, sudeći prema komentarima koji su se na službenoj Facebook stranici nizali od ranih sati subotnje večeri, mnogi im neće oprostiti što su ugrozili zdravlje publike postavivši svega sedam kemijskih vecea, i to vani, dok je temperatura padala do 7 ispod nule. Razglas je, također, bio daleko od savršenstva, što je razgnjevilo i neke izvođače.

Foto D. Lovrović

Komentari

komentara