Kad probirljivi i ugledni NME za nekog napiše već u lipnju da je odsvirao najbolji koncert 2017. u Londonu – pritom taj netko ima veze s hip-hopom, a nije njihov vječni miljenik Jay-Z – onda je to zaista stvar koju nipošto ne treba propustiti na vlastitom pragu.

I zaista, sinoćnji koncert Prophets Of Rage, o njima je ovdje riječ, na zagrebačkoj Šalati bio je isijavanje čiste pozitivne energije.  Koncertni klimaks sezone u Hrvatskoj. I to ne samo – ove sezone.

Sve je sinoć savršeno sjelo na svoje mjesto; od vremena, preko raspoložene publike, do odličnog razglasa. Čak je i predgrupa bila više od pukog zagrijavanja. Da je, naime, na 25. godišnjicu osnutka reformirani House Of  Pain bio glavni i jedini bend večeri vjerojatno mnogi ne bi otišli kući razočarani.  Već su oni uspjeli su podići publiku s dva mini klimaksa večeri;  kroz osebujnu izvedbu pjesme Johnny Casha „Folsom Prison Blues“ koju je pjevač Everlast nazvao prvim gangsta rapom ikad snimljenim i dakako jednim od najvećih hitova devedesetih – pjesmom „Jump Around“.

Nova dimenzija

A Prophets Of Rage? To je posebna priča. Nakon što su izašli na minimalistički opremljenu pozornicu, urešenu tek dvjema crvenim petokrakama i stisnutom šakom otpora na velikoj zavjesi iza pozornice, već u prve dvije stvari odagnali su sve sumnje da je supergrupa na pozornici tek mašina za zgrtanje para na račun nostalgije za bendovima od kojih je Prophets Of Rage nastao. Dakle, oni su neprežaljeni  Rage Against The Machine minus vokalist Zack de la Rocha, kojeg mijenjaju reperi iz slavnih Public Enemy (Chuck D)  i Cypress Hilla (B-Real).

Foto Denis Lovrović

Te prve dvije stvari  – „Prophets Of Rage“ Public Enemyja i „Testify“ s  posljednjeg autorskog albuma Rage Against The Machine  „The Battle Of Los Angeles“  – ukazale su na važnu odliku ove supergrupe.  Da cilj nije kopirati samog sebe, već dohvatiti novu glazbenu dimenziju. I upravo to legende žanra i reperi sa snažnim vokalnim karakterom B-Real i Chuck D osiguravaju ostatku iz Rage Against The Machine. Instrumenatlno, vidjeli smo strašan stroj u najpozitivnijem smislu te riječi. Tom Morello, duhovni vođa cijele priče, gorljivi aktivist za ljudska prava, novovjeki Tom Joad, usput je i nevjerojatan gitarist. Beskrajno inovativan, bolesno precizan, njegov gitarski zvuk je ekvivalent bijesu zbog nepravdi na koje ukazuju u svojim pjesmama. Sve je isto i sve tako različito!

Pivo u zraku

Pred njihovom energijom koja ne odaje objektivno već prilično visoke godine likova na sceni, Prophets Of Rage rasplamsavali su dobro raspoloženje u publici velikim hitovima, uglavnom  iz bogate kajdanke Rage Against The Machine. Skakalo se, pjevalo i prolijevalo pivo na „Guerilla Radio“, „Bombtrack“, „Sleep Now In The Fire“, „Know Your Enemy“, „Bullet In The Head“… Eh da, spomenimo i da nismo bili na koncertu na kojem su u toj mjeri u zrak letjele pune čaše piva i s kojeg smo, kao i ostatak ekipe, otišli mokriji. No to nikoga nije smetalo. Naprotiv.

Foto Denis Lovrović

Najemotivniji trenutak očekivano je bilo izvođenje pjesme „Like A Stone“ u spomen na tragično preminulog Chrisa Cornella, sudruga trojca iz Ragea u bendu Audioslave. Pjevača nije bilo, Cornella je zborskim pjevanjem uspješno zamijenila publika.

Pozitivna energija lebdjela je nad punom Šalatom , iako je u lirici bendova od kojih su Prophets Of Rage nastali malo toga lijepog i pozitivnog. Rage Against The Machine su uz Public Enemy bili najeksplicitniji protestni bend svoga vremena, duhovni sljednici aktivizma WoodyaGuthriea i Boba Dylana, Johna Lennona i The Clash.

Foto Denis Lovrović

Kao što pred kraj koncerta reče B-real, idu okolo da ujedine ljude, da upozore još jednom na nepravdu i netoleranciju. Zbog svoje političke angažiranosti i Prophets Of Rage bi mogli svrstati u ideološki lijevo determinirane bendove, no ostaje dojam i poslije jučerašnje sjajne predstave, da se prije svega bore protiv ljudske gluposti. Koja je, kao što je Einstein davno ustvrdio, baš kao svemir, beskonačna.

Foto Denis Lovrović

Emocije u zraku

Možda danas i sami bolje razumijemo što su Rage Against The Machine 1992. i 1999. htjeli reći, jer smo u međuvremenu naučili neke gorke životne lekcije, izgubili ideale i iluzije da smo s kapitalizmom i demokracijom dohvatili svoj El Dorado.  Možda je zato  (za stariju publiku koja je činila većinu među pet tisuća nazočnih duša),  ovaj koncert bio važniji i emotivniji od onog ljubljanskog 2000. godine kad su Rage Against The Machine jedini put pohodili ove krajeve. Ali, možda bi ovom prilikom trebalo apstrahirati tu vrstu emocija i političkih konotacija.

I zadržati se na esencijalnoj činjenici; sve je to rock’n’roll.

U izvedbi Prophets Of Rage pakleno dobar rock’n’roll i spektakl za dugo pamćenje.

Foto Denis Lovrović

Komentari

komentara