Njegovi zidovi pričaju priče, hiperrealistične, pomaknute i izvrnute. Njegovo je umjetničko ime Lonac i dio je generacije umjetnika koji svoje radove »izlažu« na ulici, odnosno dio je sve veće domaće street art scene. Pažnju javnosti zadobio je hiperrealističnim muralom »HeArtbeats«, no iza njega puno je radova, kako u Zagrebu, tako i u Hrvatskoj, te inozemstvu.

Za vas kažu da ste jedan od istaknutijih članova domaće street art scene. Kad ste prvi put uzeli sprej u ruke i naslikali prvi mural?

– Hm, to član je malo nespretno. Naime, graffiti writteri imaju svoje grupe, odnosno crew. Ulični umjetnici rade uglavnom solo, svatko za sebe, iako se međusobno podržavamo. A sve je počelo još devedesetih na Trešnjevci, kad su na mojoj osnovnoj školi osvanuli prvi grafiti. To me inspiriralo da prvi put uzmem sprej u ruke. Uostalom, ti grafiti su i dan danas tamo, oni isti.

Iskreni rad

Zašto baš street art?

– Iskreno, to se tad uopće nije tako zvalo, iako ta kultura postoji više od pedeset godina, i s vremenom, baš kao što se to dogodilo i drugim vidovima umjetnosti, postala je popularna, fora, o tome se priča. Pa ipak, oni neupućeni sve će to nazvati graffitima, iako ja osobno ne crtam grafitte. Ja slikam na klasičan način, ali sa sprejem i na velikim površinama. Ulica je u tom kontekstu puno pravednija, na ulici radiš jer želiš raditi, radiš iz ljubavi prema umjetnosti, a ne zbog afirmacije. Moj rad na ulici je dostupan svima, već drugi dan može nestati, može ga netko prefarbati ili prešarati. Zato je ulica pravedni »kritičar« – ona može jačati zdravi ego, ili spustiti onaj loš.

13726789_1056305681112619_817085714704018920_n

Je li vas smeta što vaša djela zapravo imaju kraći »životni vijek«?

– Baš sam neki dan o tome razgovarao s kolegom Lunarom i zaključili smo: to je najbolja stvar na svijetu. Slikati u ateljeu je uvjetno rečeno lako, u ateljeu možeš ispraviti greške, popravljati u nedogled, sve ti je na dohvat ruke, i na kraju krajeva može se i »lažirati«, a na ulici je cijeli proces ogoljen do kraja. Kiša, skela, ljudi koji zastaju i pitaju… sve to otežava rad. No ako uspiješ djelo završiti u takvim otežanim uvjetima, to je iskreni rad. Najvažniji je proces stvaranja, on nikad ne prestaje. A hoće li djelo drugi dan biti prefarbano, prešarano, ili isprano od kiše, nije važno. Uostalom, ni jedno djelo nije vječno, Bukovca svako toliko restauriraju, i Mona Lisa Leonarda da Vincija se često restaurira, pa tako kad s pet metara u Louvreu gledaš to slavno djelo, nikad nisi sto posto siguran gledaš li original, ili je on na restauraciji, pa se diviš kopiji. Sve ima rok trajanja i promijene nisu loše, one pojačavaju i oplemenjuju umjetnost. Uzmimo za primjer Branimirovu ulicu u Zagrebu. Ona nije Hall of Fame street arta jer ima 99 remek-djela, već zato što pokazuje povijest razvoja ulične umjetnosti unatrag 30 godina. A upravo je proces razvoja i učenja bit svega, to je ono što inspirira.

Banksy i Basquiat

Stvarate u javnom prostoru i na neki način svatko tko opazi vaša djela potencijalno postaje »umjetnički kritičar«. S kakvim se komentarima susrećete?

– S vremenom sam počeo nositi slušalice jer ljudi zastaju i pitaju, svašta ih nešto zanima, pitaju je li to reklama, je li mi netko platio… Kad shvate da mi nitko nije platio, kao da izgube interes, odnosno počinju manje cijeniti to djelo koje stvaram. Naime, ljudi imaju te neke predrasude – ako je besplatno, i ako je na ulici znači da je manje vrijedno. No ako netko taj isti zid odvali i stavi u muzej ili galeriju, onda je ono sigurno vrijedno. Za njih je kist umjetnost, a sprej – nije. Zato ne želim u galerije. Zato slikam sprejem, to je moja kritika društva, bez da društvo zapravo shvaća da ga kritiziram.

IMG_3402

Street art se zapravo često vezuje uz društvenu angažiranost, političke poruke?

– Osobno ne vjerujem u društveno angažiranu umjetnost. Uzmimo za primjer slavnog Banksyja i njemu slične. Ja volim njegove radove, no međutim imam osjećaj da je najlakše kritizirati loše stvari u društvu tako što ćemo napraviti neki mural s jakom socijalnom ili političkom porukom. Često će i on, i oni koji pišu o umjetnosti reći da je poanta ulične umjetnosti da bude socijalno angažirana… A poanta je valjda da je sve uvijek legitimno, svi oblici kreativnog izražavanja.

Kako vi vidite našu street art scenu? Koliko se ona s godinama mijenjala? I koliko se mišljenje društva promijenilo? Jesu li prošla vremena kad su se ulični umjetnici i grafiteri smatrali vandalima?

– Ta vremena su odavno prošla. U trenutku kad su grafitti s vlakova prešli na platno i ušli u galerije. Već za vrijeme Basquiata je ta ulična umjetnost postala popularna iako je postojala jasnija granica tj. razlika između grafita i street arta. Dosta brzo je sve to postalo prekomercijalno i izgubila se bit ulične umjetnosti. Danas se sve više piše o street artu, murali postaju sve veći i veći, i neki bi to nazvali streetartom na stereoidima… Međutim, nije sve loše, ima umjetnika koji su iskreni, koji će na ulici raditi i kad se reflektori maknu i kad street art više ne bude popularan ili u centru pozornosti. Umjetnost je nešto osobno, neprilagođeno. Umjetnik stvara ono što želi, a ne ono što drugi žele ili ono što je trenutačno u modi.

Radim iz strasti

Širu publiku zaintrigirali ste s djelom nazvanom »HeArtbeats«, nedavno ste opet oduševili muralom u Sisku nastalim u sklopu Festivala ulične umjetnosti Re: Think, sudjelujete i na manifestaciji Graffiti na Gradele. Koliko takvi festivali čine razliku, odnosno pomažu u promjeni percepcije street arta?

sarajevo_22

– Razlika je od festivala do festivala. Imam iskustva i na domaćim festivalima, ali i na onim u inozemstvu. Vani vas ne pitaju skicu, čeka vas zid i materijal i radite što hoćete. Kod nas još uvijek postoji potreba da se ulična umjetnost stavi pod kontrolu, odnosno traže vas skicu onoga što ćete naslikati, ne žele nešto pogrdno, morbidno, teškoshvatljivo… Zapravo postoji ta neka granica, mora biti dopadljivo.

Oslikavajući zidove napuštenih zgrada, »tjerate« publiku da pronađe vaša djela?

– Kad stavljam fotografije svojih djela na Facebook, nikad ne napišem lokaciju. Ponekad sve to gledam kao pričanje vica – najgluplje je najaviti ga. Treba ga staviti u kontekst, da bude neočekivan, da iznenadi. Zato mislim da je ponekada bolje raditi u zapuštenim prostorima, ulicama koje nisu toliko prometne, mjestima na kojima najmanje očekujete neku likovnu intervenciju

Sloboda je bitna

U mnogim intervjuima ističete da vam rad na ulici daje slobodu?

– Sloboda je bitna. Ulica je lišena bilo kakvih standarda, pravila, likovnih kritičara, iako ih sad sve više piše i o djelima na ulici, drugačiji je koncept od galerije.

Lonac_Cassino_FlaviaFiengofoto_memorieurbane-7

Kako birate zidove? Odnosno kako nastaju vaši murali? Imate li prvo skicu u glavi pa tražite pogodan zid ili vas zid inspirira za djelo?

– Želim zid koji ima priču, a najgori mi je čisti bijeli zid. Želim zid koji mi predstavlja izazov da napravim na njemu nešto što ni na jednom drugom zidu ne mogu ponoviti.

Diplomant ste grafike na zagrebačkoj likovnoj akademiji. Jesu li vaši profesori upoznati s vašim »uličnim radom«?

– S vremenom su postali informirani, posebice kad sam počeo dobivati pohvale iz inozemstva.

xenophora1

Naslikali ste i roditelje. Kako oni »žive« vašu umjetnost?

– S vremenom su skužili da ne postoji apsolutna kontrola, da sam dovoljno odrastao i zreo i da sam svjestan u što sam se upustio, tako da ne vide ništa loše u tome. I ja se ponekad pitam što bih napravio da imam dijete koje se želi baviti s ovim što ja radim… Od ulične umjetnosti nema para, no isto tako i za moje kolege s Akademije će biti teško, sve je to borba, treba biti uporan i ustrajan.

Za kraj, koji zid trenutno promišljate i da možete birati bilo koji zid u svijetu, koji biste izabrali?

– Ima hrpa zanimljivih zidova u Zagrebu, no trenutačno ulazim u fazu reduciranja festivala i istraživanja zapuštenih prostora.

 

Komentari

komentara