Rijetki su u povijesti rock glazbe albumi s tako puno pozitivne energije kakav je »Positive Songs for Negative People«, šesti studijski album britanskog punk trubadura Franka Turnera.

Nekadašnji pjevač post-hardcore grupe Million Dead od 2005. godine okrenuo se solo karijeri u okviru koje baš ovim albumom predstavlja sve faze svog dosadašnjeg rada – od punk žestine preko utjecaja folka do akustične faze.

Terapeutsko usmjerenje iskazano je već naslovom albuma (Pozitivne pjesme za negativne ljude) koji kroz 12 pjesama i 40 minuta nudi self-help glazbu pružajući kroz tekstove poruke i savjete svakome tko zađe u razne oblike krize, a potpora tom svijetu ideja samopomoći vesela je, energična, ritmična i pjevna glazba utemeljena na gitarističkom rock zvuku.

Programatsku stranu albuma otkriva nam već sva u engleskom folk ozračju akustična »The Angel Islington« s jasnom idejom o novom početku nakon teškog ljubavnog sloma da bi potom kroz najžešću i hitoidnu »Get Better« snažno i rockerski novovalno ponudio ponajbolji i najdirektniji stih albuma, krajne optimističnu poruku »We could get better, Because we’re not dead yet« (Možemo bolje jer još nismo mrtvi) koja jasno govori kako se nikakvoj nevolji ne treba predati dok god si živ!

»The Next Storm« je također rasplesani novovalni pub rock s čestim isticanjem riječi/poruke »Rejoice!« (raduj se, uživaj), a na tom je tragu i »The Opening Act Of Spring« u kojoj uz puno akustičnih gitara i mandolinu pjeva odu proljeću.

»Glorius You« u plesnom je rock ritmu namijenjena nesigurnoj djevojci kojoj kaže prekrasna si, divna si – vjeruj mi i zajedno ćemo podići svu težinu svijeta koja sada leži na tvojim ramenima.

Krajnji optimizam i poruke samopomoći Turner nudi i u onim pjesmama koje naizgled nude mračne teme. Tako u irskim folkom obojenoj i na The Pogues punk folk naslonjenoj »Out Of Breath« ne prihvaća čak ni smrt kao kraj života, a u žestokoj »Demons« tvrdi kako svatko ima svoje demone (probleme), ali je svakog od njih moguće pobjediti. Ponajbolji trenuci albuma smješteni su na sam kraj gdje najprije čujemo dojmljivu »Silent Key« koja kroz kombinaciju teškog hard rock zvuka i melodioznosti govori kroz pogibiju učiteljice Christe McAulifre o tragediji space shuttlea Challenger (28. siječnja 1986.), a za sam kraj Turner čuva izuzetnu »Song for Josh«, pjesmu posvećenu prijatelju Joshu Burdettu koji je 2013. godine izvršio samoubojstvo.

Turner pjesmu izvodi i snima pred publikom u klubu u kojem je Burdett radio, a stihovi kroz koje žali zbog toga što ga Burdett nije nazvao i porazgovarao s njim sjajno se uklapaju u temeljnu ideju albuma o tome da teškoće ne smiju biti razlog za samoubojstvo. Pozitivnu energiju albumu dala je svakako i činjenica što je ovaj poletni rock album gotovo pa snimljen uživo u Nashvilleu i to uz odličnu produkciju Butcha Walkera koji je Turnerov prateći band The Sleeping Souls (Ben Lloyd, gitara, Tarrant Anderson, bas, Nigel Powell, bubnjevi i Matt Nasir, piano) ozvučio tako da je klasični britanski pub rock band malo »amerikanizirao« dodavši njihovom zvuku pitkost i poletnost koja slušatelje tjera da pjevuše i prate ritam, odnosno – da poprave raspoloženje. A baš je to Turner ovim albumom i želio.

Komentari

komentara