Nije hir i zezancija bogatih rock zvijezda, već zaista pokušaj da se kroz zajednički rad napravi nešto novo i kvalitetno, zaključak je koji se nameće nakon preslušavanja albuma »FFS« što je skraćenica za supergrupu koja ga je napravila, članove skupina Franz Ferdinand i Sparks.

Nesvakidašnja suradnja dviju značajnih rock grupa posljedica je činjenice da je američki sastav Sparks od ranih dana bavljenja glazbom jedan od uzora znatno mlađoj škotskoj grupi Franz Ferdinand, a višegodišnji kontakti i suradnja ove su godine urodili pažnje vrijednim albumom na kojem su četvorica Škota i dva nešto starija Amerikanca uspjeli kombinirati dva različita zvuka i stvoriti nešto što istodobno u sebi nosi glazbu i jednih i drugih pa će zasigurno privući i ljubitelje Sparksa i Franza Ferdinanda, jer na jednom mjestu donosi i visoki falseto Russela Maela praćen neobičnim zvukom klavijatura njegova brata Rona, ali i čvrsti dance rock Franza Ferdinada, art rock Sparksa te čvrsti indie rock Ferdinandsa, klasični Sparks glam rock sedamdesetih i elektro pop rock novog doba.

Sparks su američki rock band kojeg su 1971. godine u Los Angelesu osnovali braća Ron (klavijature) i Russell Mael (pjevač) privukavši pažnju inteligentnim pristupom pop glazbi, od neobične kombinacije instrumenata u kojoj su prevladavale klavijature praćene gitarističkim rifovima i solažama do duhovitih i i neobičnih tekstova kojima su najčešće na sarkastičan način govorili o suvremenom svijetu.

Sparks su do danas objavili 22 albuma mijenjajući stilove ali ostajući vjerni svom duhovito intelektualnom pristupu glazbi bilo da je riječ o glam rocku i new waveu sedamdesetih ili art popu i disco popu osamdesetih, a nakon krize devedesetih u novom su tisućljeću iznova nizom zanimljivih albuma na sebe skrenuli pažnju publike i kritike.

Franz Ferdinad škotska su rock grupa koju 2002. godine u Glasgowu osnivaju Alex Kapranos (pjevač, gitarist), Bob Hardy (bas), Nick McCarthy (ritam gitara, klavijature) i Paul Thomson (bubnjevi). Do danas su objavili četiri jako dobro prihvaćena studijska albuma i stekli obožavatelje među ljubiteljima indie rocka i post punk zvukova prešavši u 11 godina dugoj diskografskoj karijeri put od garažnog indie rocka do dance punka.

Pozitivne ocjene

Vođa grupe Alex Kapranos oduvijek je grupu Sparks isticao kao uzore i s braćom Mael uspostavio je kontakt još 2004. godine, nedugo po objavljivanju prvog eponinmog albuma grupe Franz Ferdinand, a višegodišnje prijateljstvo i suradnja između članova škotske grupe čiji su članovi rođeni u doba kad su Sparks počeli ostvarivati prve svjetske uspjehe, ove je godine vrhunac doživjelo objavljivanjem zajedničkog albuma koji je snimljen tijekom dvotjednog rada pod producentskom palicom Johna Congletona i zaradio vrlo pozitivne ocjene.

U standardnoj verziji »FFS« nudi 12 potpuno novih pjesama, a otvara ga odlična pomalo romantična »Johnny Delusional« u kojoj se sjajno nadopunjuju Maelov tenor i Kapranosov bariton praćeni glam rock gitarama i prepoznatljivim zvukom klavijatura. »Call Girl« sa snažnim ritam mašinama podsjeća ne samo na disco rock doba Sparksa, već još i više i na novije FF pjesme, a »Dictator’s Son« klasičan je primjer duhovitih Sparks stihova kojima se kroz u početku glazbeno cabaret ozračje koje potom raste u čvrsti dance rock daje slika potomka nekog istočnjačkog diktatora zaluđenog slatkim životom Los Angelesa.

»Little Guy From the Suburbs« jedan je od vrhunaca albuma u kojem kroz odličnu i pitku akustiku slušamo priču iz Francuske četrdesetih godina prošlog stoljeća koja prerasta u pjesmu o idejama slobode, ali i opasnostima da borac za slobodu postane ubojica. »Police Encounters« je još jedna sarkastična o policiji odsvirana s puno new wave duha, a »Save Me From My Self« s puno elekronike i synth utjecaja usprkos svoj plesnosti obrađuje temu psihičke krize koja može voditi i do samoubojstva. »So Desu Ne« je jedna od »najsparks« pjesama albuma i direktni je podsjetnik na njihov sjajni album »Kimono My House« iz sredine sedamdesetih, a »The Man Without A Tan« s puno brzine i podosta britpop zvuka vraća priču ovog albuma u ozračje Franz Ferdinand glazbe.

»Things I Want Get« nudi trenutak smirenja i inteligentnu priču o tome što sve čovjek u svom životu ne može (a htio bi, ponajprije zbog žena) pri čemu je očigledna čuvena Sparks samoiroinija zbog koje su i bili tako popularni u Europi, pogotovo na Otoku. Slična joj je po raspoloženju i pomalo a la Doors psihodelična »Power Couple« s ironičnim zaključkom kako nije loše imati bogate prijatelje, a nastavlja je najbitnija i najduža (skoro sedam minuta) pjesma albuma »Colaboration Dont Work« (Suradnja nije moguća) u kojoj se Mael i Kapranos »gađaju« stihovima i »uvredama« tvrdeći kako suradnja između te dvije zemljopisno i generacijski udaljene grupe nije moguća.

Otkvačeni album

Na svu sreću – nisu u pravu! Potvrđuje to i sjajna završna skladba »Piss Off«, pjesma koju su Sparks kao primjer moguće suradnje grupi Franz Ferdinad poslali još 2004. godine. Vesela i razigrana rock žestica o asocijalnom tipu koji sve tjera od sebe idealna je za kraj ovog dobrog i otkvačenog albuma koji ni ovom završnom »piss of« porukom neće otjerati slušatelje jer je zasigurno riječ o jednom od najzanimljivijih rock albuma dosadašnjeg dijela godine.

Stariji ljubitelji rock glazbe grupu Sparks nedvojbeno pamte po hitu »This Town Ain’t Big Enough for Both of Us« i po neobičnom izgledu klavijaturiste Rona Maela koji je sedamdesetih oponašao izgled – Adolfa Hitlera! Naravno, nije bila riječ ni o kakvom odavanju počasti već o ismijavanju tog mračnog lika. Također, uz braću Mael vezala se nikad opovrgnuta priča po kojoj su oboje bili vanbračni sinovi poznate američke glumice i pjevačice Doris Day. Tko zna, možda je i to bio trik kojim su privlačili pažnju. Ili…

Komentari

komentara