Prvih trideset godina u životu Laslo Pihler – Cila, a kasnije Shital Puri, osnivač i bubnjar Pekinške patke, legendarnog novosadskog punk benda s kraja 70-ih i početka 80-ih godina prošlog stoljeća odlučio je djelić ljeta gospodnjeg 2017. provesti u Rijeci. S obitelji je desetak dana boravio u riječkom hostelu »Dharma« s čijim vlasnicima ga veže dugogodišnje i poznanstvo, i prijateljstvo.

– Pa, znamo se dosta dugo. Još s početka ’90-ih godina prošlog stoljeća, a povezala nas je ljubav prema jogi u svakodnevnom životu. Uza sve to, ovaj je hostel pravo osvježenje današnjice – iznikao u srcu industrijskih postrojenja, a tako topao i drugačiji. Eto, moja supruga i cure svaki dan odlaze na kupanje, a meni, brate, ne treba kupanje i cika. Meni treba mir koji ovaj hostel ima. Pa, pogledajte sami – na kraju grada, a kao da smo negdje u iskonskoj prirodi. I livada, i mediteransko bilje, i drveće. I sunce, i hlad. A kako volim pričati s ljudima, ni toga mi u hostelu ne nedostaje. Iz raznih dijelova svijeta dolaze moji sugovornici. Sve se te energije miješaju i dobivamo čistu pozitivu, počinje priču o ljetovanju u Rijeci Laslo.

Mladi i ludi

Da je u Rijeci onaj koji je sa svojom ekipom pisao punk povijest Novog Sada ali i ondašnje države odsjeo u »Dharmi« u taj su riječki hostel doveli i neke njegove fanove. I nas. Tijekom dvije večeri »grebali« smo po prošlosti i vratili Lasla na početak ’80-ih godina. Čuli smo puno, nasmijali se još više ali napisat ćemo malo jer u protivnom iznad teksta ne da bi pisalo zabranjeno za mlađe od 18 godina, već zabranjeno svakom umu koji misli da je normalan. Zapravo, članak ne bi bio ni objavljen. Stoga filtrirano o Pekinškoj patki i spomenutim godinama.

– Pekinška patka zapravo je neko vrijeme bio bend bez imena. Osnovali smo ga gitarist Sreten Kovačević i ja, pa nam se pridružio basist Žurić, da bi na kraju došao i vokal Nebojša Čonkić Čonta. Čonta se upravo vratio iz Londona i sa sobom donio punk. I tako smo udarali po tim instrumentima pa su nas zvali u nekakve televizijske emisije i što ćeš, moraš za te javne nastupe imati ime. Rekli su nam – ne možete svirati na televiziji kao bezimeni. I onda smo mi čekajući snimanje sjedili u nekom kineskom restoranu i smišljali kako bi se mogli zvati. Kad smo iskrcali na stotine imena i niti jedno nam se nije svidjelo, netko je s jelovnika pročitao »pekinška patka u umaku od karamela s dvije kriške naranče« i eto, odlučili smo se zvati baš tako. Kako je ime bilo teško pamtljivo i nama samima ubrzo je ta patka u sosu i s dodacima ostala samo Pekinška patka. Voljeli su nas ljudi. Svirali smo kao ludi. U dvije godine izdali smo dva albuma – »Plitka poezija« i »Strah od monotonije«. Bili smo mladi, ludi i još luđi. Lijepili su nam raznorazne etikete od pijanaca, narkomana i probisvijeta do političkih provokatora i politički nepodobnih osoba.

Što dobiješ – ubiješ

Oni potpisuju neke od antologijskih skladbi toga doba. Primjerice, »Ja sam panker u sakou starom«, »Biti ružan, pametan i mlad«, »Bela šljiva« ili pak »Bila je tako lijepa«. Neki izvori tvrde da je njihov album »Plitka poezija« do današnjih dana ostao najtraženije izdanje tog žanra. Na zaključak – bilo je dakle i novca, i zabave i djevojaka, Cila će kao iz topa:

– Bilo je, ali kako došlo, tako prošlo. Pripisivali su nam sve i svašta, kruže priče ali pametan uvijek pola odbaci. Nismo bili anđeli, to sigurno ali recimo, ja se nikad nisam drogirao, a znali su reći i da mi je kosa od droge otpala. Nije, otpala mi je u šestoj godini života kad sam dobio alopeciju. K tome sam i profesor fizičkog odgoja, u to sam vrijeme studirao i ne samo da se nisam drogirao. Nisam ni pušio. Pio jesam, da ne kažem lokao. Ali kad kažem dosta, onda je dosta. Kad me je ostavila ondašnja djevojka Marija, s kojom sam bio dosta godina i s kojom sam se trebao oženiti, zbog koje sam dao sve ispite u roku, e, onda sam se opijao mjesecima, no došlo je jedan dan kad sam se probudio u nepoznatoj sobi, ustao, otišao do prozora, pogledao van i vidio da nisam u Novom Sadu nego u Beogradu. Kako sam i zašto prešao tih 80 kilometara nisam pojma imao. A kad sam još podigao pokrivač i shvatio da sam i s djevojkom za koju pojma nemam ni tko je, ni kako smo završili zajedno, rekao sam – dosta. I bilo je dosta.

Joga kao balans

Jogu u svakodnevnom životu počeo je prakticirati sredinom ’80-ih godina prošlog stoljeća.

– Kao da je bilo jučer sjećam se kako sam došao u Zagreb na neko okupljanje. Možeš zamisliti mene u kožnim hlačama, kaubojskim čizmama, majicom do pupka i bundicom od »ljubičaste dlake«. Pa, gospođe su na one prostirke popadale dočim su me vidjele. Ali, odijelo ne čini čovjeka i joga je i tada, a i sada jedna od najvažnijih stvari u mom životu. U njoj sam našao balans. I uistinu bih je svakom preporučio. Joga je način života. Ona spaja i individualno, i društveno. Ne dijeli nikog ni po rodnoj, ni po spolnoj, ni po nacionalnoj, ni vjerskoj, ni statusnoj, ni bilo kakvoj osnovi. Pomaže svakom da najprije spozna i nađe sebe, a onda i svih, i sve oko sebe.

Ispričao je Laslo kako je jedno vrijeme »ljuti panker« svirao narodnjake.

– Jesam. Trebalo je preživjeti. I vjeruj mi, nikad više para nisam imao. Dakako da sam što dobio, to ubio ali novci su da se troše. Pitaš me kako sam mogao svirati narodnjake. Odgovaram ti – vrlo lako. Kad bi došao na svirku spustio bi roletne, kad bi svirka završila opet bi ih dignuo.

Sad svira za gušt, a već petnaestak godina okupiran je proučavanjem i izradom bioprotektora. Što to ustvari Cila radi?

– Proizvodim bioprotektore za kućnu i osobnu uporabu, kao i za mobitele. Ne znaš što je bioprotektor? E, pa bioprotektor pruža efikasnu zaštitu od svih oblika neonizirajućih elektromagnetnih zračenja, potencijalno štetnih za ljudsko zdravlje, tako što uravnotežuju deformirano elektromagnetno polje i harmoniziraju biopolje ljudskog tijela, te okruženja. Elektromagnetna zračenja su svuda oko nas. Stalna ili povremena prekomjerna izloženost ovim zračenjima može imati štetne posljedice po naše fizičke i mentalne sposobnosti. Prodirući kroz sve ćelije ljudskog tijela, elektromagnetna zračenja mogu prouzrokovati fizičke i psihičke poremećaje. Na fizičkoj razini, narušavaju imunološki sistem i metabolizam, što može dovesti do raznih bolesti, pa čak i onih najtežih. Na psihičkoj razini utječu na pojavu depresije, agresivnosti i preosjetljivosti na stres. Bioprotektor riješava sve navedene probleme.

Bioprotektori

Onaj za kućnu upotrebu ili tzv. prostorni pruža zaštitu od prekomjerne izloženosti elektromagnetnim zračenjima u okviru doma ili kancelarije. Postaviš ga u originalnom pakiranju ispod kreveta, kauča, stola za kojim radiš, u auto ili bilo kamo gdje provodiš duže vremena. S obzirom da je prenosiv, možeš i njega uzeti na godišnji odmor. Ma, uzmeš ga gdje god ideš. Pruža zaštitu u opsegu od sedam metara. Osobni pak uravnotežuje deformirano elektromagnetsko polje i usklađuje biopolje ljudskog tijela i okoline. Nema nuspojava i štiti u krugu od 1,5 metara, a onaj za mobitele stavlja u harmoniju naše biopolje i sprečava da zračenje mobilnog telefona u suradnji s drugim elektromagnetnim valovima deformira elektromagnetno polje. Ne ometa rad telefona, niti slabi bateriju. Zapravo, bioprotektor je novi ekološki proizvod koji bi se trebao ugrađivati u sve jer današnjica je luda i treba ju nekako ako već ne ukrotiti onda ublažiti njezino ludilo. Kako? Štiteći i sebe i prirodu. Shvatila?

Njegovi bioprotektori imaju sve potrebne certifikate, a na upit štite li i njegov novčanik tj. egzistenciju odgovara:

– E, to je sad drugi par rukava. Životarim kao i svi drugi oko mene. Šta da ti kažem, već sam s nekim Nizozemcima gotovo potpisao ugovor života, a onda kad su shvatili da je Shital Puri zapravo Laslo Pihler iz Srbije, a ne iz Indije, nisu se više javili. Ali, bit će bolje.

Onda povratak u sadašnjost. O Rijeci, boravku u Rijeci i Riječanima kaže:

– Lijep i zanimljiv grad. Za onih svirki iz doba novog vala sretao sam riječke glazbenike. Znali smo se lijepo družiti. Ali kad je to bilo… Gdje su sad Parafi? Što rade? Da, godine idu. Još smo nekoliko dana u Rijeci, a onda polako pravac Novi Sad. Lijepo sam se odmorio, napunio baterije u ovom »Dharminom« vrtu, a vidio sam i Titov »Galeb«. Ej…!

Želim…

Znaš što želim? Želim ostaviti nešto onima koji dolaze pa sam tako razmišljao da mi stari rokeri s područja bivše države osmislimo neku humanitarnu akciju. Recimo, eto ja mogu ponuditi svoje bioprotektore. Cijena kompleta je 100 eura, od svakog prodanog nek’ pedeset ide u dobrotvorne svrhe i već će nekom djetetu nije važno u kojoj republici bivše države biti lakše. Ili starcu, ili bilo kome potrebitom. Znaš li ti kako bi se moglo to pokrenuti?

 

Komentari

komentara