Kao što je znao oduševiti svojim pjesmama, bilo kroz solo karijeru ili pak u okviru matične kultne rock grupe Lačni Franz, tako Zoran Predin oduševljava i kroz svoje kratke priče, bolje reći duhovite osvrte na sadašnjost objavljene u zbirci »Glavom kroz zid« koju je početkom ove godine u prijevodu Jagne Pogačnik objavila zagrebačka izdavačka kuća Fraktura.

»Glavom kroz zid«, u originalu »Dno nima dna«, zbirka je od 32 kratke priče kojima Predin ponajprije kroz duhovite situacije iz svog života iznosi vlastite stavove o svom i životu svih onih koji su dio generacija koje su rođene u sada već nepostojećoj državi (Jugoslavija) i živjeli u danas već arhaičnom društvenom uređenju socijalizma i komunizma.
Predin, rođen 1958. godine u Mariboru, sam sebe u ovoj zbirci naziva »ponosnim izdajnikom modernih vrijednosti« čime jasno daje do znanja kako ono što je bilo cijeni puno više od onoga što je sada. Naravno, zbog takvog odnosa mnogi su ga u Sloveniji, potpuno neopravdano, nazvali jugonostalgičarom. No, iz svih tekstova ove zbirke impregnirane nostalgijom više je no očito da Predin nimalo ne pati za nekadašnjim društvenim uređenjem i političkim sustavom – protiv njih je, uostalom za godina rock karijere Lačnog Franza, vrlo često i protestirao i odgovarao pred tadašnjim vlastima – već mu nedostaje širina i raznovrsnost ondašnjeg kulturnog prostora koja je, raspadom kojeg nitko nije mogao spriječiti, bitno ograničena uskogrudnošću nacionalizma, vjerske zatucanosti i općeg zaglupljenja koje je zahvatilo ama baš sve države nastale iz nekadašnje federacije.

Na braniku generacije

Drugim riječima, u doba višegodišnje epidemije nacionalističke zaluđenosti i festivala prizemnog primitivizma, Zoran Predin ostao je svoj i normalan, pravi čistokrvni i punokrvni stari roker koji uporno ostaje na braniku svoje generacije.

Nije Predin ljut samo zbog toga što je gubitkom nekadašnje zemljopisno raznovrsne i oveće države nestalo i kulturno tržište koje je sve vrste umjetnosti činilo boljim i zanimljivijim, već se isto tako, intenzitetom i strahom čak i više, užasava novog informatičkog i digitalnog doba koje je u potpunosti promijenilo mlade generacije pa Predin u mladosti ovog našeg doba ne prepoznaje gotovo ništa što su u sebi nosile generacije mladih rođene pedesetih, šezdesetih pa i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Novo doba donosi otuđenje, površnost, nedostatak emocija i strasti, nemogućnost stvaranja osjećaja divljenja prema bilo čemu što od današnjih mladih generacija stara emocionalne invalide, ljude odrasle na žutom tisku i reality show programima.

Stavljajući se u njihov položaj i predstavljajući u prvom licu tu novu digitalnu generaciju Predin, kroz riječi jednog od izmišljenih likova te nove generacije, kaže: »Klasična literatura u našem svijetu ne znači ništa, zbog čega se volimo pohvaliti da ne čitamo knjige. Šteta vremena. Zašto bismo čitali? Da budemo osjetljivi na sučovjeka, da razmišljamo o problemima drugih, umjesto da se pobrinemo za sebe, za svoj dom i svoje najbliže, kojima ideje međunarodne solidarnosti i sućuti ugrožavaju egzistenciju. Naši su heroji Jobs, Zuckerberg i posebno Goldman Sachs. Život je biznis. Studij je biznis. Ljubav je biznis. Seks je biznis. Obitelj je biznis. Mi smo biznis. Radije sam kotačić uspješnog sistema, nego suza sreće u očima mlade djevojke. Radije ću joj prodati rupčić nego napisati pjesmu. Osim ako ima bogate roditelje. Ha-ha-ha! Onda joj možda proguglam koji stih«, piše Predin zaključujući kako ne želi sudjelovati u gradnji tog novog svijeta: »Ja ostajem u svome. S dugom, umjesto križa.«

Sve se te negativnosti, naravno, odražavaju i na društvena kretanja pri čemu mali narodi poput slovenskog (i hrvatskog, naravno) nekritički prihvaćaju sve što od njih traži dugo sanjani i žuđeni Zapad, a sjajan slovenski primjer Predin navodi govoreći o dvije poznate vrste slovenskog piva – mariborskom Laškom i ljubljanskom Union. I dok su se nekada po odabiru piva razaznavali sportski fanovi (Maribor vs. Olimpija), danas tog »pivskog« rivalstva uopće nema, i to stoga jer su oba brenda kupili Britanci. Ali, napominje Predin, ne zbog piva, već zbog vrlo kvalitetnih izvora vode iz kojih u se ta piva radila!

Šarmantno i kozerski

Teško je zbirku »Glavom kroz zid« nazvati zbirkom priča jer su to, u stvari, ogledi i osvrti o sadašnjosti utemeljeni na poredbi s Predinovom i prošlošću svih koji su dio njegove i nekoliko kasnijih generacija. Naravno, mladost je sama po sebi prekrasna i logično je da svatko svoju mladost romantizira, idealizira i čini čak i boljim no što su to okolnosti bile. No, pišući Predin ipak nastoji biti što objektivniji i ponuditi što jače argumente, odnosno nostalgiju nadvladati logikom pri čemu temi redovno pristupa s puno humora, ironije, ponekad i cinizma te sarkazma, ali nikad u mjeri koja prelazi granice dobrog ukusa, baš onako kako je pisao i pjevao i svoju rock poeziju, šarmantno i kozerski. Nedvojbeno kritičan odnos prema stvarnosti realiziran je kroz lagani humor srednjeuropskog tipa u kojem, primjerice, ljubavnik piše suprugu žene koja mu je ljubavnica žaleći mu se kako je ona našla – trećeg! Ili pak tonom rasnog satiričara u priči »Tamjan, vrag, harmonika, nokat i paučina« opisuje izmišljeni sudski proces protiv njega kao rock tekstopisca i pjevača. Naravno, našlo se u tim Predinovim kratkim pričicama podosta epizoda iz doba slave Lačnog Franza što će svakako privući starije ljubitelje te rock grupe, kao i općenito rock glazbe osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Neke od zapisanih priča (»Bojte se zubara koji pjeva«, »Profesionalni alternativac s trnovom krunom«) praktično su eseji, svojevrsni ogledi o suvremenoj stvarnosti i današnjim generacijama mladih, a kao što ne cijeni to što su postali zahvaljujući teroru digitalnog doba, isto tako je oštar i prema političarima svih vrsta pri čemu je to najuspješnije izrađeno kroz pripovijetku »Razlika između političara i lopova« u kojoj definiciju te razlike prepisuje od jednog Brazilca koji je rekao kako je »razlika između političara i lopova u tome što sam prvoga izabrao ja, dok je drugi izabrao mene.«

Naravno, sličnosti slovenskog suvremenog društva koje Predin opisuje s Hrvatskom su ogromne. Ipak dijelimo sličnu povijesnu sudbinu i zemljopisno vrlo bliske prostore pa se se u svemu što govori o Sloveniji, itekako prepoznati i mnogi koji žive u Hrvatskoj. Svakodnevica u kojoj se živi, konstatira Predin, zavijena je u bodljikavu žicu, a njegove priče, osvrti i komentari nastoje onima koji ih čitaju olakšati boravak u tom prostoru ograđenom žicom. Ili, kako kaže u priči »Nije vrag, Adolf je odnio šalu«: Moderni narodi već su odavno izgradili ograde u svojim glavama i sad ih grade i na svojim granicama.

 

Komentari

komentara