Godinu što je otišla ljubitelji rocka ispratili su riječima – ne ponovila se. Naravno, ova je reakcija vezana ponajprije uz činjenicu da su svijet rock glazbe tijekom 2016. godine napustile četiri legende, tri autora bez čijeg bi doprinosa svijet rock glazbe bio puno siromašniji.

Već prvih dana 2016. godine, točnije 10. siječnja, svijet je šokirala vijest o smrti Davida Bowieja, potom je 21. travnja još šokantnije djelovala vijest o iznenadnoj i neočekivanoj smrti Princea, a kraj godine 7. studeni donio je najprije i pomalo očekivanu, ali itekako bolnu smrt najvećeg rock šansonjera, Leonarda Cohena da bi potom za Božić umro i George Michael. Njihovi su odlasci, što zbog njihova značaja, što zbog toga da se u slučaju Bowieja, Princea te pogotovo 54-godišnjeg Michaela, to nije ni očekivalo jer gotovo nitko nije znao za njihove zdravstvene probleme, bili glavna vijest u svim svjetskim medijima.
Nažalost, smrti ovih velikana nisu bile i jedini odlasci zauvijek u svijetu rock glazbe 2016 godine. Lista je, na žalost, poduža, a među najznačajnije, uz spomenutu trojku, svakako spadaju bivši član Eaglesa Glen Frey, sjajni country odmetnik Merle Hagard, nekadašnja pop zvijezda Black, čuveni britanski orguljaš Keith Emerson i njegov prijatelj iz sastava Emerson, Lake and Palmer, basist Greg Lake, Elvisov gitarist Scootie Moore, velika zvijezda pedesetih Bobby Vee i sjajni gitarist grupe Staus Quo Rick Parfitt, a posebno tragično djelovala je smrt u prometnoj nesreći 13. veljače svih članova mladog britanskog indie rock sastava Viola Beach.

Inspiracija u predvorju smrti

No, uz tugu, bol i suze neke od ovih smrti donijele su i i nove remek djela rock glazbe, točnije albume »Blackstar« Davida Bowieja i »You Want It Darker« Leonarda Cohena. Oba su autora svoje posljednje albume – Bowie dvadeset i peti, Cohen četrnaesti – radila znajući da su u predvorju smrti. I dok je to Bowiea uspio zatajiti svima osim najbližima, Cohen je već u rujnu ove godine nakon smrti svoje nekadašnje velike ljubavi Marianne Ihlen napisao pismo u kojem joj se obraća i najavljuje kako će joj se uskoro pridružiti. Naravno, znajući da rade oproštajne albume obojica su stvorili fantastične stihove i glazbu pa oba albuma idu u red ponajboljih ostvarenja ove godine, a i u njihovom su cjelokupnom opusu među ponajboljim albumima, posebno Cohenov. Ovim albumima koji spadaju u ponajbolja takva djela cjelokupne tematike smrti u rock glazbi, ove godine svakako valja pridodati i briljantan album »Skeleton Tree« Nicka Cavea. Nastao iz užasne boli vezane uz smrt Caveovog petnaestogodišnjeg sina Arthura i ovaj album ide u red ponajboljih albuma ove godine, a za razliku od oproštajnog tona koji prevladava kod Cohena i Bowieja, ovaj je album glazbena i lirska sublimacija najveće moguće boli koju čovjek može zamisliti – boli vezane uz smrt vlastitog djeteta.

Nick Cave

 Nobel trubaduru

Uz svu tu silnu tugu i bol kojom je uokvirena 2016. rock godina, dogodilo se i nešto što je tu bol bar malo ublažilo. Prvi je put Nobelovu nagradu za književnost dobio – rock glazbenik. To je veliko priznanje dobio Bob Dylan, briljantni američki kantautor koji još od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća gradi fantastičan svijet poezije i glazbe oslikavajući kroz svoje pjesme samog sebe i vrijeme u kojem živi. Prepoznato je to još šezdesetih kad je nizom anti ratnih pjesama postao glasnogovornik generacije i borac za ljudska prava, a u desetljećima što su potom dolazila – uz sve svoje brojne promjene – nastavio je stvarati stihove i glazbu koji su mu potpuno zasluženo donijeli Nobelovu nagradu što je, naravno, oduševilo ne samo svakog tko cijeni njegov rad, već i svakog tko voli rock glazbu jer je tom nagradom i ta vrsta glazbe na jedan način priznata.

Bob Dylan

Uz Nobelovu nagradu Dylanu ono što je tijekom ove 2016. godine moglo obradovati ljubitelje rock glazbe, pogotovo one malo vremešnije i one srednjih godina, svakako je izuzetno veliki broj odličnih povratničkih albuma, dakle albuma koje su nakon poduže stanke napravili izvođači i grupe za koje se već smatralo da nikad više ništa neće objaviti. U vrhu tih povratnika, bar kad je riječ o godinama stanke, definitivno su The Monkees, američki rock sastav koji je sredinom šezdesetih imao niz velikih hitova te potom sedamdesetih prestao s radom te tek povremeno nastupao i snimao da bi ove godine pedesetu godišnjicu rada obilježili vrlo dobrim albumom »Good Times!« prije kojeg su prethodni album napravili ravno pred – dvadeset godina. Donekle sličan potez napravio je Carlos Santana koji je okupio ekipu koja je u razdoblju od 1969. do 1971. godine objavila tri kultna albuma tog sastava te 45 godina kasnije objavili odličan album »Santana IV«. A što tek reći za album »Mudcrutch 2« kojeg je Tom Petty napravio s grupom u kojoj je 1970. godine počeo svirati, osnovao potom Hearbreakerse i postao svjetska zvijezda ba bi se potom četiri desetljeća kasnije vratio ekipi s kojom je sve počelo!

Neuništivo kamenje

Uz ova tri zaista nesvakidašnja slučaja još je niz drugih autora i grupa izazivao veliku pažnju najavama povratničkih albuma.REUTERS

U vrhu su oni najveći – Rolling Stonesi su nakon punih 11 godina napokon objavili novi album pod nazivom »Blue and Lonesome«, Metallica je svoj »Hardwired…to Self-Destruct« objavila nakon osam dugih godina čekanja, a isto toliko trebalo je novovalnom američkom sastavu Pretenders za novi album nazvan »Alone«. Nešto manje, ali ipak za brojne njihove fanove pet predugih godina, trebalo je i grupi Radiohead da napravi novi album, odlični »A Moon Shaped Pool« koji je oduševio sve ljubitelje njihova stvaralaštva. U ovu skupinu autora svakako treba svrstati i Stinga kojemu je trebalo punih 13 godina da bi objavio pop/rock studijski album, vrlo dobri »57 & 9th«. Istina, on je u međuvremenu objavio glazbu iz mjuzikla, albume s etno glazbom ili obradama svojih pjesama uz orkestar ozbiljne glazbe, ali su mnogi jedva čekali da se vrati »u normalu«.
Uz povratnike na rock scenu u 2016. godini svjedočili smo i nizu dobrih solo albuma rock pjevača koji su svjetskim zvijezdama postali zahvaljujući radu u rock grupama. Najviše pažnje izazvao je prvi solo rad pjevača grupe Aerosmith Stevena Tylera. No, njegov debi album »We’re All Somebody from Somewhere« nije opravdao očekivanja, za razliku od sjajnog albuma »Painkillers« kojeg potpisuje Brian Fallon, dugogodišnji pjevač sastava Gaslight Anthem. Isto tako vrlo dobre ocjene dobio je i pjevač nekada vrlo popularnog sastava The Verve Richard Aschroft koji je nakon punih šest godina stanke objavio pod nazivom »These People« svoj treći studijski rad.

Povratak punka

Ova je godina u svom ljetno-jesenskom dijelu bila i godina povratka pop punka za što su zaslužni odlični albumi dobro znanih kalifornijskih pop punk sastava. Grupa Blink-182 objavila je pažnje vrijedan album »California«, a još bolji album objavili su kultni Green Day pod nazivom »Revolution Radio«.

Green Day

Plodonosna i zanimljiva bila je i country scena koja je dala nekoliko sjajnih albuma koji će se pamtiti.Lucinda Williams

Lucinda Williams mračnom je poetsko-glazbenom zbirkom »The Ghosts of Highway 20« još jednom dokazala zašto ju se opravdano smatra jednom od ponajboljih kantautorica današnjice, Sturgil Simpson odličnim je albumom »A Sailor’s Guide to Earth« nastavio svoj niz albuma koji country šire daleko van okvira granica uobičajenih za taj glazbeni izraz, a Margo Price izuzetnim je albumom »Midwest Farmer’s Daughter« potvrdila sve ono dobro što country može ponuditi.

Sve u svemu, iako je donijela puno bola i tuge zbog smrti legendi rock glazbe, 2016. godina potvrdila je kako je rock i dalje živ i razvija se.

Komentari

komentara