Od samog osnivanja prije 16 godina, irska trojka God Is An Astronaut popela se na prijestolje svjetskih instrumentalnih skupina. Fuzija intenzivnog rock instrumentarija, eteričnih, emotivnih zvučnih krajolika i transcedentalnih melodija sa svakim je izdanjem fanovima nudila novo, neponovljivo sonično putovanje pa tako i njihov posljednji, deveti studijski album »Epitaph«, izdan u travnju 2018. za Napalm Records.


U sklopu nadolazeće europske turneje po prvi puta dolaze i do Rijeke, na jedini ovogodišnji koncert u Hrvatskoj, 13. listopada u Pogonu kulture na otvorenju petog izdanja Impulse Festivala.

God Is An Astronaut čine Torsten Kinsella na gitari i vokalu, Niels Kinsella na basu i Lloyd Hanney na bubnjevima. Artwork za cover albuma napravio je francuski umjetnik Fursy Teyssier i savršeno se uklapa u melankolično raspoloženje cjelokupnog opusa. Njihov dolazak u Rijeku prilika je za razmijeniti nekoliko pitanja s Torstenom Kinsellom.

Tužna priča albuma

Na europskoj ste turneji, i iako vas hrvatska publika dobro poznaje, ovo je vaš prvi koncert u Rijeci. Kakva su vaša iskustva s publikom u Hrvatskoj i što očekujete od riječke svirke?

– Hrvatska je lijepa zemlja i uvijek smo imali odlična iskustva s publikom. Nadamo se da će tako biti i u Rijeci, da će svi uživati na našem koncertu.

Na turneji predstavljate aktualni album »Epitaph« koji nažalost krije tužnu priču?

– Album je napisan u sjećanje na našeg tragično preminulog sedmogodišnjeg nećaka. Album je u potpunosti posvećen njemu, to je bio naš način da se oprostimo od njega, ali i da se nosimo s tim neshvatljivim tragičnim gubitkom. Pjesme smo napisali gotovo odmah nakon tog tragičnog gubitka i u svima se bavimo određenim aspektom te tragedije. Naravno, »Epitaph« je daleko najmračniji i najosobniji album koji smo ikad napisali.

Koliko vam je glazba pomogla u nošenju s tugom?

– Za mene je to bio jedini način da se nosim s tom tugom i depresijom jer inače ti osjećaji ne bi imali kako izaći.

Stil reflektira temu

Recite nam više o ovom albumu. Kako se proces snimanja i pisanja razlikovao od vaših prošlih izdanja?

– Rob i Conor (Xenon Field) pomogli su nam mnogo s post produkcijom i uređivanjem zvuka. Željeli smo da stil reflektira sadržaj tako što smo ga učinili nesavršenim. Pustili smo zvuk kroz razne uređaje s lošim trackingom, tako da note trepere i izvan ritma, to je pomoglo da sve zvuči više ukleto. Koristeći mnogo zasićenja trake učinilo je da sve zvuči naglašenije. Klavir je, za primjer, procesuiran na način da zvuči više vintage i razbijeno, snimili smo to na stari četverotračni Akai rekorder, neke čak i na staru Ferric traku. Ti zvukovi zatim su procesuirani tako da smo ih pustili kroz tape echo unit. Željeli smo da se zvuk mijenja i razvija, da nije konstantan, željeli smo da se zvuk klavira pomiče kroz različite dijelove »Epitapha« koristeći distorziju i filtere itd.

Radili smo neumorno na teksturama koristeći uređaje kao što su Niio Iotine core, Mutronics Mutator i Snazzy FX Tracer City kako bismo pokušali zvuku dati pravi analogni dojam. Također smo koristili eksperimentalne dodatke poput unfiltered audio Spec opsa kako bi stvarno učinili teksture neobičnima i jedinstvenima. Korištena su vintage pojačala, jer se ona moderna nisu baš uklapala u taj stil. Jimmy Scanlon, vlasnik Jimi’s music storea pomogao mi je tako što nam je dostavio mnogo starih vintage pojačala, a i sam je svirao na našoj snimci. Koristili smo ribbon mikrofone kako bi održali zvuk toplim. Koristili smo najnižu ljestvicu (ljestvicu A), koju nikada prije nismo koristili. Bubnjeve smo snimili s parom Ribbon Coles 4038 mikrofona koje također nikada prije nismo koristili, dali su bubnjevima mračan zvuk za kojim ova glazba žudi. Ovo je prvi puta da smo radili analogni mastering, željeli smo nešto više vintage i autentično.

Imate li omiljenu pjesmu na albumu?

– To se stalno mijenja, isprva je to bila »Epitaph«, potom »Medea«, a sad je »Seance Room«.

Poznati ste po vizualnim projekcijama na koncertima. Koliko su one važne za vaše svirke?

– Više ih ne koristimo, odlučili smo se za razrađeni light show. Derval Freeman je naša inženjerka zadužena za taj segment, zapravo je više umjetnica koja light showu pristupa na jedan drugačiji način – dok sluša našu glazbu ona vide boje, njena su djela jako emotivna i zaista smo sretni što je u našem timu.

Poglupljivanje društva

Koji su bendovi imali najviše utjecaja na vašu glazbu?

– Metallica, Nirvana, Whipping Boy, My Bloody Valentine, NIN, The Cure i Massive Attack, da spomenem samo neke.

GodIsAnAstronaut

Tijekom 16 godina postojanja, što je ostalo isto, a što se promijenilo?

– Promijenila se glazbena industrija, internet je sad glavna sila po pitanju glazbe. Kad smo mi počinjali, internet je bio još u takozvanoj infantilnoj fazi. Nažalost, danas je pod kontrolom velikih kompanija vrlo sličnih onima koji su vodili priču o glazbi u vremenu prije interneta – polako nestaje izvorni underground duh, više nema glazbenih postova na Facebooku osim ako bendovi ne plate promociju, pa umjesto dobre glazbe gledate šašave videouratke o mačkama koje su još pritom strateški prekinute agresivnim korporativnim oglašavanjima. Još više zabrinjava poglupljivanje društva uslijed dezinformacija i podukle manipulacije na globalnoj razini.

Uzbuđenje otkrivanja nove glazbe polako zamjenjuje nevjerovanje, nestrpljenje i previše nepotrebne analize što ne dopušta glazbi da diše pa je jedna od posljedica i činjenica da koncept albuma postaje suvišan. Internet danas postaje nezdravo okruženje, plodno tlo za pojavu selektivnog trolanja, uskogrudni ljudi koji ne žele upijati nove stvari komentiraju glazbene žanrove koje ne slušaju ili ne razumiju. Druga strana te pojave jest da se istinski fanovi boje izraziti mišljenje jer ne žele ulaziti u sukobe s ostalima.

Post-rock kao cjelina doživio je svoj dio cinizma, no i on snosi dio krivice zbog elitizma. Iako je riječ o jednom od najrazgranitijih žanrova, neki će i dalje tvrditi da sva ta glazba zvuči isto. Mediji o glazbi pišu kao o modi, stil im je važniji od sadržaja, sve se svodi na marketing, umjesto na umjetnost i umjetnički izraz. Pa ipak, internet omogućuje izdavanje glazbe mnogim umjetnicima koji za to prije ne bi imali priliku, tako da nam je ipak bolje nego u osamdesetima i devedesetima.

Negativna energija

Osjećate li se ispunjeno?

– Ne znam baš, vjerojatno ne jer uvijek nastojim ići korak naprijed…

Koja su vaša omiljena mjesta za svirku?

– Svirali smo na toliko različitih mjesta, a jedan od meni omiljenih je Glav Club u Moskvi i Queen Elizabeth Hall u Londonu. Ne želim spominjati klubove koji nam se nisu svidjeli – ne volim širiti negativnu energiju.

Što biste savjetovali mladim glazbenicima?

– Klonite se negativne energije jer će vam uništiti motivaciju, usredotočite se na svoju glazbu i ne brinite o ničemu drugome. Pišite što želite, a ne ono što mislite da drugi žele čuti!

Komentari

komentara