Dugo nam već Edi i njegova kumpanija svima znana pod imenom Gustafi nije skuhala ovako dobru maneštru!

Naime, u puna tri i pol desetljeća dugoj karijeri ovih istarskih glazbenih čarobnjaka njihov deseti studijski album nedvojbeno ide u sam vrh njihove konstantno visokom kvalitetom određene diskografije, a isto tako bez imalo se krzmanja može reći kako je ovo što su Gustafi ponudili u svega deset pjesama i tridesetak minuta sjajne glazbe toliko blisko svjetskoj world music sceni da je nedvojbeno kako su svirači iz Vodnjana jedan od rijetkih hrvatskih glazbenih proizvoda koji može izdržati poredbu sa svjetskim kretanjima, ponajprije stoga što u svojoj glazbi tako dobro prilagođavaju glazbu svoje Istre glazbenim izrazima drugih podneblja (latino, tex mex, soul, blues…) da u njihovom zvuku može uživati svatko tko zna da je glazba odraz duše.

Vječni strah

»Maneštra« je gotovo pa konceptualni album jer je kroz stihove Maružin na poetski dojmljiv i uvjerljiv način izrazio onaj vječni strah od starosti i prolaznosti, strah koji raste proporcionalno sa sposobnošću uživanja u životu jer nije nimalo lako prihvatiti činjenicu da svega lijepog što čini život više neće biti, ili će ga biti puno manje. No, predaje nema i u životu treba uživati što je više moguće, poručuje većina pjesama ovog albuma pa tako u »Hiti se na mene« kroz sjajnu latino/ska kombinaciju čujemo direktnu poruku »Šiškajmo se dokle smo« (seksajmo se dok god možemo, dok postojimo), još bolja  »THC Balun (Cumbia Istriana)« spaja u melodiozni pitki i zarazno plesni izraz latino, tex mex harmoničice, rock rifove, elektroniku i čisti istrijanski trajnanina folk, a kroz duhovitu priču o prema zadovoljstvima vrlo zahtjevnoj djevojci krug životnih uživanja sa seksa širi i na »travu i koku«. Vrhunac ovih hedonizmu okrenutih pjesama nedvojbeno je »Živi unutra, mrtvi van«, veseli country rock koji do krajnje poruke »živi unutra, mrtvi van – fešta nan je svaki dan« dolazi kroz tekst u kojem Maružin priznaje kako je svjestan svih negativnosti našeg društva, ali nema se namjeru zbog toga »u črnu zemlju zakopati«, već radije odabire feštu svaki dan. U ovaj krug pjesama svakako treba svrstati i ultimativni koncertni favorit, pjesmu »San Pierino« u kojoj su Gustafi duhovitu priču o grješniku (alkohol, žene…) koji moli San Pierina da mu oprosti te brojne grijehe (a ako ne može neka mu bar osigura »još jenu litru«!), uokvirili u glazbeni izraz u kojem Johnny Cash susreće Texas Tornadose, a konačan su rezultat fenomenalni rastancani Gustafi.

Ništa bez ljubavi

Naravno, svijet životnih užitaka puno bi bio oskudniji da nema ljubavi kojoj Maružin posvećuje dvije pjesme iz kojih je jasno kako se voljeti mora jer »ljubav je sve« (»Za ljubav se ne moli«), a baš je ljubav ono što može bar za života pobijediti prolaznost i besmisao (»Kad toje ime«). Temu prolaznosti Gustafi odlično obrađuju i u čvrstom rocku okrenutoj »(Noć kada) Pula je krepala« u kojoj čujemo gorku ispovijest o tome kako »Pula više nije puna«, kako nema fešti i zabava kao nekada. Naravno, sve te promjene uzrokovane neminovnošću prolaznosti ostavljaju traga i na čovjekovu psihu o čemu bolno uvjerljivo govore »U mojoj glavi«, »Ja sanjan« te završna mračna i pesimistična balada (jedina na albumu)  »Ni vlaka za Divaču« koja na krajnje desperatan način – baš onako kako je to Maružin znao raditi u kultnima »Jesen« i »Znan da je zima« – govori o kraju puta, slutnji smrti, teškoj i mučnoj bezizlaznoj situaciji.

Hedonizam i renesansa

S izuzetkom ove završne pjesme »Maneštra« je pravi hedonizam i renesansa, ponajprije u glazbenom izrazu utemeljenom ponajprije na raznovrsnim folk temeljima (latino, country, istarska narodna ) oplemenjenim i nadopunjenim također raznovrsnim nasljeđem suvremene glazbe (rock, blues, ska, vestern, tex mex, elektronika…). Sve skupa je strasna kombinacija terra Istriana zvuka, rocka i etno world utjecaja pri čemu je u prvom planu ipak latino utjecaj vidljiv i u tome da o lošim i tužnim stvarima – baš kako to rade latino glazbenici – Edi i Gustafi govore s puno ritma koji, čak i kad su pjesme u molu i pune nostalgije i pritajene tuge, tjera na ples. Jer, tako je i najbolje prihvatiti život, odnosno – živi unutra, mrtvi van i – fešta!

Kapolavoro

Na maneštri smo se zgojili. Maneštra je iće naših nonići i njihovih nonići. Maneštru su žene morale najprije navaditi kuhati, ona je bila srž kužine. Kad se skuhala, ila se almeno 4 dana. I četrti dan je bila najbolja… Ovo djelo je naša maneštra, hommage ten predobron jelu, ali ujedno i naš kapolavoro, naša maneštra de muzika. Nakon četrnaest albumi osjetili smo da smo spremni napraviti maneštru. Jednostavnu, a kompleksnu. Neograničenu, a zaokruženu. U njoj se skriva gušt 35 lit iskustva…, piše Edi Maružin na omotu albuma koji je sniman u Maružinima tijekom ove i protekle godine u produkciji Edija Cukerića i uz pomoć Čedomira Mošnje i Edija Maružina. Odličan dizajn album potpisuje ANG Maružin, a uz sve tekstove i podatke o albumu nudi i dobar strip čija zadnja stranica završava sa čuvenim »Nastavak u sljedećoj epizodi…«. Nadajmo se da na nju nećemo trebati čekati predugo.

 

Komentari

komentara