Nezavisna kultura koja od devedesetih pulsira kreacijom i životom, imala je u proteklih dvadesetak godina nekoliko protagonista.

Jedan od njih danas se smatra kultnim – to je Igor Hofbauer, ilustrator i strip autor koji je žarištu zagrebačke nezavisne kulture, klubu Močvara, podario prepoznatljivost i karizmu svojim fantazmagoričnim likovima, snažnim kontrastima, plakatima i stripolikim programskim knjižicama koje smo kolekcionarski sakupljali kao rijetku dragocjenost.

Od »močvarnog« razdoblja do danas Hofbauer je ilustracijama houellebecqovski »širio područje borbe« na druge medije – ilustrirao je Krležu i Edu Popovića, naslovnice za bendove poput Pips, Chips & Videoclips i TBF, objavljivao u Le Mondeu, surađivao s Borom Ćosićem, oslikavao ključne urbane punktove Zagreba. Put ga je cijelo vrijeme vodio prema stripu. U travnju je na francuskom tržištu izašao njegov strip »Mister Morgen«, čije je ime posudio od Ive Robića, a obuhvaća trinaest priča koje su nastajale u razdoblju od deset godina. Atmosfera koja u njima prevladava drugačija je od zaigranih, vedrih vizuala za Močvaru – svijet koji crta distorzirana je i mračna verzija rubova grada i rubova društva. Junaci su antijunaci, zapeli u zamci okolnosti, često nemoćni da nešto promijene.

Jedna od ključnih riječi kojima bi se mogao definirati strip »Mister Morgen« je distopija. Ona je, u mašti Igora Hofbauera, proizašla iz konkretnog iskustva života u Novom Zagrebu, čije je zaštitno lice – s tim je dijelom grada u svojoj umjetnosti stopljen onako kako je Mihajlo Pantić u književnosti stopljen s Novim Beogradom.

Rub grada

Što Novi Zagreb čini bliskim distopiji? Što ga, s druge strane, čini prostorom u kojem je ipak dobro živjeti?

– Istina, kroz cijeli strip se provlači atmosfera distopije, ali Novi Zagreb mi je u tom smislu poslužio samo kao topografski model, polazišna točka jer te kvartove dobro poznajem. Pogotovo rubne dijelove gdje blokovi zgrada naglo prestaju i počinju pustopoljine. Taj doslovni rub grada oduvijek je na mene ostavljao snažan dojam. Naravno, za ambijent distopije ga je trebalo transformirati tako da sam posjekao drveće, nabacao smeće, ubacio napuštene ranžirne kolodvore i tako to. I tu već dobiješ neki dojam dehumanizacije. Tako da to nije doslovno Novi Zagreb, niti sam ja njegov kroničar. Naprosto mi je trebalo naselje iz nekog, danas dalekog, doba modernog urbanog planiranja u kojem se pojavljuju pukotine, naznake raspadanja i degradacije prostora i društva. Isto tako mi je bila potrebna arhitektonska uniformiranost i jednoličnost interijera ‘limenki’ s tim svojim standardnim radijatorima i parketima. Onaj stvarni Novi Zagreb zapravo je ugodno mjesto za život – ali ne i za strip kakav sam želio raditi. S obzirom da baš nisam ljubitelj dokumentarističkog stripa, to naselje je iskarikirano do te mjere da je svaka sličnost i slučajna i namjerna.

Vizualnoj umjetnosti približili ste se kroz glazbu. Kako to da ste za strip odabrali baš Robićevog Mister Morgena? Kakav je Vaš odnos prema Robiću, zašto vam je inspirativan?

– Ja jesam ušao u svijet ilustracije i stripa kroz glazbu, ali to nema direktne veze s odabirom naslova odnosno nadimkom Ive Robića. Iskoristio sam to ime jer se tu prvenstveno radi o pjesmi Morgen, koja u našoj kolektivnoj memoriji evocira uspomene na neko bezbrižno doba optimizma (sam Robić bio je poznat s tom pjesmom u Njemačkoj za vrijeme društveno-ekonomskog uzleta), a ja sam je stavio u kontrast s nekim preveladavajućim strahom ili neizvjesnosti prema budućnosti koja se provlači kroz strip. Također, njemački nadimak Ive Robića – Mister Morgen, poslužio mi je kao ime jednog od likova iz knjige koji neće ostvariti svoje malograđanske snove da kao penzioner ispija kavu i jede Sacher tortu u Opatiji, već će postati beskućnik. Ime funkcionira i izvan tog konteksta i lako je razumljivo na internacionalnoj razini.

Samo zanos

Vaš je razvoj posve nekonvencionalan: svoj put u umjetnosti gradili ste kasnih devedesetih moćnim malim programskim knjižicama za Močvaru, onda su uslijedili plakati, oslikavanje interijera nekih zanimljivih punktova urbanog života Zagreba, a zatim je došao strip. Kako je počelo to veliko poglavlje s Močvarom?

– Stvar se događala stihijski. Nema tu konvencija, sustava, niti škola za takve specifične situacije. Radilo se o zanosu – nije mi bio plan da se afirmiram, nego angažiram oko čitave te scene u nastajanju. Mislim, oduvijek sam crtao, ali kroz Močvaru sam to uspio artikulirati. Kako je produkcija plakata rasla, tako smo mi, ‘dizajneri’ iz Močvare, u hodu, sistemom pokušaja i pogrešaka učili zanat i formirali stil radeći plakate za bendove koje smo više-manje voljeli. Osobno me je zanimalo da kroz neke ikonografske kodove ispričam neku lokalnu priču. Ukratko, crtanje priča je postalo zanimljivo. Pogotovo kad su krenuli ti flajeri kao kratke forme stripa koji su zaista bili specifični za Močvaru i distribuirali su se po cijelom gradu.

Čini li vam se da postoji raskorak u atmosferi između radova iz »močvarnog« perioda i recentnog rada u mediju stripa? Radi li se zbilja o suprotnostima, i ako da, kako biste ih objasnili? Mislim na vedriji, zaigraniji, ludički predznak plakata i programskih knjižica za Močvaru, u odnosu na Mister Morgena, koji je mračniji, suroviji…

– Kako je strip nastajao dugi niz godina, u periodima kad sam mogao uhvatiti slobodnog vremena, on je automatski postao odmak od poslova koji su morali zadovoljiti neki minimalni standard ilustracije i dizajna u odnosu s nekim širim krugom ljudi, a i nitko ne želi mračne i tužne ilustracije tako da mi je rad na stripu postao nešto kao katalizator. Koliko god mračan, bio je neka vrsta užitka u autorskom radu i istovremeno protuteža rock ‘n’ roll zajebanciji. Nastojao sam zadržati minimum humora, barem kroz detalje. Zanimalo me kakve priče mogu proizaći iz moje mašte, a najviše to da li se u stripu može nacrtati jeza. Znači, zabavne priče po danu, a mračne po noći.

Najmanji kompromis

Iako Mister Morgen nije eksplicitno smješten u neko konkretno vrijeme i prostor, u njemu živo pulsira ovo naše vrijeme. Bi li ovaj strip bio drugačiji da ste, umjesto u Zagrebu, na prijelazu stoljeća živjeli u Splitu ili Rijeci? Koliki vam je poticaj – ako ne izravno, barem posredno – bila politička i društvena situacija u Hrvatskoj posljednjih dvadesetak godina?

– Strip ima neodređeni vremenski tok, namjerno se isprepliću prošlost i budućnost jer me interesirao taj snoviti moment kad i gdje nestaju granice između stvarnosti i fikcije. Subjektivan pogled, gdje likovi gube razum, žive u prošlosti, potiskuju istinu, grade neko utočište u samozavaravanju kao posljedicu društva u kojem se ne snalaze tako da strip neizbježno nosi simptome našeg vremena, svakog vremena. Nisam želio nametati politički stav, zapravo mi smeta kad autori izgovaraju ideološke parole kroz svoje likove, iako sam i sam imao nezgrapne alegorije društva. Neki likovi u stripu su fizički i psihički hendikepirani te egzistencijalno ugroženi i kao takvi izopćeni iz društva – posljedice politika, režima i diktatura. Takva vrsta maltretiranja Drugog od strane dominantne većine (vjerske, nacionalne) ili klasne ugnjetavanosti ne odnosi se samo na zadnjih dvadeset godina i samo na ove prostore. Što se tiče gradova, u Splitu bi se vjerojatno našla koja palma, a u Rijeci dramatične vizure nebodera na stijenama. Međutim, iskustvo Novog Zagreba je toliko ukorijenjeno u moju vizualnu memoriju da bih vjerojatno crtao isti krajolik da odem živjeti Singapur.

Rekli ste i da ovaj strip govori o ljudima koji se dovijaju različitim načinima da nekako zadrže dostojanstvo. Je li očuvanje dostojanstva bio izazov i vama kao umjetniku? Jeste li morali pristajati na kompromise zbog kojih ste skretali s puta svoje umjetnosti, patetično rečeno?

– Ovaj strip je najmanji kompromis koji sam bio u stanju napraviti. Ipak moraš naći minimalni zajednički jezik s imaginarnim čitateljem, a to je već vrsta ustupka, zar ne? Strip nije rađen s namjerom da se svidi velikom broju ljudi, tu ima dosta osobnog, radio sam ga onako kako sam želio i iza njega stojim samo ja, nema urednika, producenata… To je već vezano uz pitanje dostojanstva, to da ustraješ na tome da radiš vlastiti posao kako želiš – i ako si za to spreman platiti cijenu. Ista je situacija s likovima u knjizi, neki od njih naprosto žele preživjeti u izvanrednim situacijama, sačuvati dostojanstvo u malodušnom svijetu.

Punokrvna umjetnost

Stav kulturne javnosti prema stripu dosta se mijenjao od prvih desetljeća prošlog stoljeća do danas. Ipak, negativan, elitistički stav je prevladavao, a to se mijenja danas zahvaljujući izvrsnim strip autorima koji razbijaju predrasude i pokazuju da je strip punokrvna umjetnost koja zaslužuje, na primjer, i mjesto u kurikulumu (a nije ga dobila ni u novom kurikulumu, iako je postojala inicijativa da ga se vrati u udžbenike). Čini li se i vama da odnos prema stripu postaje bolji?

– Tu sam na nepoznatom terenu. Percepcija stripa i statistike oko toga su mi nepoznate. Naravno da je strip punokrvna umjetnost, samo znam da definitivno više nije dio neke masovno kozumirane pop kulture, on sad ima niše za specijaliziranu publiku, od Marvelovih superheroja do grafičkih novela. Među tom vrstom publike ima neki značaj fetiša. U Hrvatskoj strip teško preživljava jer su kulturne potrebe eventualno sekundarne, a za strip tercijarne. Ljudi nemaju para pa se teško populariziraju izdanja, čak i uz pomoć medija. No, lijepo je vidjeti da netko u kućnoj biblioteci ima Žeželja uz Hugoa Pratta ili Ninu Bunjevac uz Spiegelmanovog Mausa ili Matakovića uz Crumba. Samo to je već dovoljno za početak.

Tko su autori u stripu koje cijenite?

– Nikad baš nisam bio ostrašćeni konzument stripova, ali su me kroz godine dopali mnogi stripovi koje volim iz različitih razloga. Neki su majstori za priču, drugi su likovno interesantni. Prvenstveno stari majstori Milton Caniff, Yoshihoro Tatsumi, Tatsumi Osamu sa svojim opusima, Fletcher Hanks jedan od najčudnijih stripaša pa osebujna grafika Yokoyame, zabavni Winschlussov Pinokio, čudni Leo Quievreux, naravno Burns, Clowes. Ima mnogo dobrih stripova.

Komentari

komentara