Boris Vlastelica lider je beogradskog garažnog-postpunk-noise trija Repetitor koji će večeras, odmah iza ponoći, nastupiti u Hotelu Pula na Art & Music Festivalu, na kojem su, usput, 2007. godine proglašeni pobjednicima.

Jedan od najhvaljenijih sastava s ovih prostora dolazi u Pulu u okviru svoje europske turneje, i to sa svježe objavljenim, trećim studijskim albumom »Gde ćeš«, koji dobiva odlične kritike, među kojima se izdvaja izvrsna recenzija utjecajnog britanskog glazbenog internetskog portala Louder Than War.
Uz pjevača, gitaristu i autora većine tekstova Borisa, postavu čine jednako energični Ana-Marija Cupin (bas, vokal) i Milena Milutinović (bubanj). Da su njihov zaštitni znak super energični lajv nastupi, pulska publika mogla se uvjeriti prošle godine na božićnom koncertu u klubu Uljanik. S Borisom smo uoči pulskog koncerta razgovarali o bendu, novom albumu, glazbi, ali i politici, socijalizmu…
Vaš novi album »Gde ćeš« donosi prepoznatljiv zvuk Repetitora, no u odnosu na prvijenac »Sve što vidim je prvi put« (2008.) i drugi album »Dobrodošli na okean« (2012.), novost su ljubavni tekstovi. Poetika je na novom albumu s »ja« bitno premještena na »ti i ja«, bar na pola albuma. Meni se posebno sviđa uvodna »Suženi snovi«, no tu su i naslovna »Gde ćeš«, »Ako te ikada«, psihodelična »Beskraj«, a djelomično i »Jataci« . Što je utjecalo na tu promjenu?
– Lijepo primijećeno. Utjecalo je više stvari. Kao klinac sam bio dosta zatvoren oko ljubavnih tema. Znao sam se izraziti o svemu osim o tome, jer bi uvijek pokušaji u tom smjeru meni samom bivali patetični. Vremenom se nakupilo iskustva pa se osjetim slobodnim i sposobnim izraziti ono što osjećam. Ali to su vrlo grubi ljubavni tekstovi, ako ih mogu tako objasniti. Nekako su na naš način, bude tu i nasilja i ljubomore i svega.

Energetsko gorivo

Ne sumnjam da vam gode pohvale vašem stvaralaštvu, kao i dojmljivim lajv nastupima, no kako trpite negativne kritike? Neki novinari znaju vezati uz vašu muziku depresivnost i paranoju. Ana-Marija je u jednom intervjuu u potpunosti odbacila tezu o depresivnoj muzici Repetitora.
– Lako je trpjeti negativne kritike kad ima toliko pozitivnih. Po nekom nepisanom balkanskom pravilu, kod kuće nas najmanje hvale, ali to je tako uvijek bilo. Haustor je u Beogradu cjenjeniji od EKV-a. U Zagrebu je obrnuto, tako da taj fenomen odavno postoji. Svakako da, depresija, anksioznost, bijes, nelagoda i slični osjećaji jako utječu na nas, ali to ne znači da smo depresivni bend jer to nije emocija koju stvaramo kod ljudi. Mi to pretvorimo u energetsko gorivo.
Koje je vaše mišljenje o angažiranoj glazbi, angažiranim tekstovima? Kroz pjesme se ne bavite politikom, iako se olovne društvene prilike u kojima živimo indirektno mogu osjetiti u vašim stihovima. Kad smo kod toga, Ana-Marija je jednom izjavila da je njoj »U pravom trenutku« pjesma s najsnažnijom političkom porukom.
– Mislimo da je iskrenije i da veći efekt ima ako se u pjesmama baviš svojim osobnim pričama, iskustvima i kroz te male priče pričaš velike stvari o društvu, a ne direktno kroz parole i političke poruke, jer ljudima onda priopćuješ uglavnom stvari koje znaju i s kojima se već slažu, samo s neke visine, što nikom ne treba niti je zabavno. Meni to nekako oduzima magiju i loše me radi.

Kad slušam, meni, dobru vašu pjesmu s novog albuma »Kralj ničega«, jako me podsjeća na Obojeni program. Ako noise izričaj ostavimo malo po strani, u vašem zvuku osjeća se utjecaj White Stripesa, Joy Divisiona, Discipline kičme. Možda se nećete složiti s navedenim bendovima, no na općoj razini: koliko su neizbježni utjecaji jakih autorskih bendova zamka bendu koji stasava, zamka u građenju njegova vlastitog originalnog zvuka i poetike?
– Kako je originalnost u muzici jako precijenjena, smatram da to nije zamka, ali je zamka definirati zvuk ili žanr benda prije nego što taj zvuk nastane spontano. Drugim riječima, ako je neka muzika dobra, nije bitno da li sliči na nešto drugo ili je potpuno novi zvuk. Time nek’ se bave muzički kritičari. Meni je vrijedna muzika koja me pokrene iznutra, koja me radi u stomaku i mozgu, bez obzira sliči li na nešto od ranije ili ne. S druge strane, ne volim kada mladi bendovi pristupaju žanrovski muzici i unaprijed odrede koji će zvuk svirati. Mislim da to sputava slobodu i smanjuje uzbudljivost.

Netko smisli rif pa…

Repetitor
Renomirani talijanski jazz bubnjar i skladatelj Roberto Gatti uoči ovotjednog koncerta u Rijeci izjavio je i ovo: »Poslušamo li izvedbe svih velikih sastava, u svim vrstama glazbe, ustanovit ćemo da svi imaju osoban zvuk. Prije nego pokušamo pronaći određeni zvuk sastava svaki se glazbenik treba svojski potruditi da ustanovi vlastiti zvuk, a potom svoju osobnost treba podijeliti s ostalim članovima«. Kako ste vi u tom kontekstu gradili svoj zvuk?
– Moram priznati da se ni malo ne pronalazim u navedenom citatu. Mislim da je iz nekog drugog, jazz svijeta i pristupa muzici. Ne mislim da treba samostalno raditi pa tek onda s ljudima; mislim da odmah treba naći ljude i svirati s njima. Mislim da je zajedničko učenje i traženje zajedničkog zvuka najuzbudljivija stvar u muzici. Mi nismo jazz glazbenici, niti smo školovani da ovo radimo. Nemamo taj štreberski pristup. Nismo promišljali svoj stil unaprijed, stvorili smo ga tako što smo, ne znajući svirati, krenuli svirati. Nismo nikad rekli što će to biti, koja vrst muzike i koji stil. Vjerujem da je tako i s velikom većinom dobrih bendova; osoban zvuk nastane usput, kao proizvod spontanosti i neiskvarenosti.
Možete li nam opisati kreativni proces Repetitora, kako nastaju pjesme? Koliko je to kolektivan proces svih vas troje? Da li se taj kreativni proces familijarno gradi, dograđuje, ili netko istrči s gotovom autorskom ili instrumentalnom idejom/tekstom?
– Uglavnom netko smisli rif ili ritam, bilo kući, bilo na probi, a ostali se ubace. Događalo se i da gotove pjesme donosimo na probu, ali ipak je češće da kući nastane tek rif ili ritam ili tekst, koji onda inspirira ostalo dvoje da se uključe. Kod pravljenja pjesama nema pravila, sve je dozvoljeno.

Koncerti su naša suština

Koliko vam je u sad već desetogodišnjoj karijeri značila pobjeda na Art&Music festivalu u Puli 2007. godine?
– To je bio jedini natjecateljski festival na kojem smo ikada sudjelovali, i uzeli smo nagradu i publike i žirija, što je bio naš prvi odjek u medijima. Zvali su nas iz beogradskog lista Politika da damo izjavu, a poslije toga su krenuli pozivi i iz Zagreba i drugih gradova u Hrvatskoj i regiji. Mislim da je to bilo vrlo značajno za nas, da se pročujemo prvi put.
Denis LOVROVIĆ
Puno svirate, imali ste nekoliko zgusnutih europskih turneja, a aktualnu nastavljate nakon Pule. Postoji li razlika u prijemu publike na prostorima bivše Jugoslavije (ako se tu može govoriti o identičnoj publici, ali pitam to jer se ovdje razumiju tekstovi) te inozemne publike u zapadnim zemljama, ili u Kini i Rusiji, gdje ste također nastupali?
– Razlike su više vezane za regiju, grad, klub i reputaciju koju ima, tip publike, nego za zemlju. Države su preširok pojam da bi se generaliziralo u tom smislu. Recimo, nije isto svirati u Muenhenu i Berlinu, u Puli i Čitluku, ali nije isto svirati u fensi klubu i u nekom skvotu. Nije isto svirati pred pijanim ili trijeznim ljudima, nije isto svirati petkom ili srijedom, u 9 ili 12 navečer… Ono što je isto, to je razumijevanje muzike. Svi vrlo dobro shvate o čemu se tu radi kad krenemo. To je univerzalno bez obzira razumiju li se riječi ili ne.
Koliko su koncerti bitni za glazbeno sazrijevanje benda, a koliko pak za življenje od glazbe, jer od prodaje albuma nema zarade?
– Koncerti su suština postojanja benda, barem ovog. Sve drugo dolazi poslije. Mi smo navučeni na ovo zbog koncerata, ne zbog vremena provedenog u studiju ili na snimanju spota. To je za naš bend neprirodno okruženje u odnosu na binu. A koncerti su danas u muzici i najveći, da ne kažem jedini izvor zarade nezavisnih bendova. Naravno zaradi se nešto i od albuma i majici, ali je to više simbolično.

Socijalizam je jedina alternativa

Mediji često vole u naslovu isticati zvučne poruke. Tako je početkom ove godine jedan hrvatski tjednik intervju s vama naslovio »Mislim da je bolno očigledno da je socijalizam jedini izlaz«. Možete li nam pojasniti taj stav?
– Vjerujem da je vrlo jasan. Ako se slažemo da je ovaj sistem neodrživ, poguban po društvo i planet, i da ide unazad u raslojavanje i sve veće osiromašivanje većine, onda ga treba mijenjati. Ako ga mijenjamo, treba ga zamijeniti sistemom koji radi u korist širih slojeva, koji izvlači potencijal iz što većeg broja ljudi i koji je društveno koristan, a ne koristan nekolicini. Takvi principi i politike su socijalističke po definiciji i od toga ne treba bježati zbog nekih loših asocijacija iz prošlog stoljeća, na kojima se insistira u medijima i javnom životu, zaboravljajući na sve one pozitivne tekovine koje danas erodiraju ili više ne postoje. Ja samo mislim da je alternativa neophodna i da ne postoji druga.
Rođeni ste 1987. godine, no to nije prepreka političkom promišljanju politike 90-ih, ratova, privatizacije, tajkunizacije, pauperizacije. Začudili ste neke kritikom politike ubijenog premijera Zorana Đinđića. Mnogi ga, posebno ljevica, bezrezervno doživljava pozitivnom ličnošću. Što prigovarate njegovoj političkoj vladavini?
– On je bio lijevo kao što je Hillary Clinton lijevo. Ne mislim da ga ljevica danas cijeni, možda onaj politički centar što za sebe voli misliti da je lijevo, ali divlja ekstremna privatizacija i takozvana šok terapija, u kojoj su tajkuni postali to što jesu danas, u Srbiji je započela njegovim dolaskom na vlast. A to je već tada bila politika s vrlo izvjesnim, nimalo pozitivnim ishodom svugdje gdje je primijenjena na planeti. To nema nikakve veze s ljevicom, kao ni Đinđić koji je za vrijeme rata bio nacionalist, ekstremniji i od Miloševića, pa je poslije promijenio ploču na proeuropsku priču i business as usual. Meni je jasno da je čovjek imao stila i karizme, da je želio obračun s organiziranim kriminalom prošlog režima i da je bio za regionalno pomirenje, što je značajna stvar po kojoj je lijepo zapamćen u Hrvatskoj, ali zbog toga ne treba zatvarati oči nad ostalim činjenicama. Evo, danas te principe, rečenice i tu istu ideologiju propovijeda trenutni premijer i vlast u Srbiji, samo bez tog šarma i karizme. I nitko ih ne zove ni pozitivnim ni lijevim, naprotiv.

Komentari

komentara