U zagrebačkom Domu sportova večeras se priprema pravi spektakl: Edo Maajka danas će tamo održati jedan od najvećih koncerata karijere. Poznati glazbenik svojim će fanovima predstaviti ljetos objavljen album »Put u plus« koji je naišao na izvrsne reakcije kritike i publike.

Objavljen šest godina nakon njegovog zadnjeg nosača zvuka »Štrajk mozga«, ovaj album predstavlja dosad najeklektičnije Edin djelo, spoj hip-hopa, rocka, funka, etna. Cijeli album funkcionira kao intimna preslika njegovog života, a Edo njime predstavlja i žešći zvuk koji čini kombinacija vrsnog repanja i čvrstih gitarskih rifova. Zvuk je to i odličnog rock and rolla čime ovaj proslavljeni hip-hoper širi područje svog glazbenog utjecaja.

Glad za muzikom

Večeras ćete u Domu sportova, uz pratnju benda te uz predgrupe i goste predstaviti novi nosač zvuka »Put u plus«. Što pripremate?

– Pripremam odličan koncert, dva i pol sata svirke sa svim pjesmama s novog albuma i starijim uspješnim pjesmama u novim aranžmanima. Nema filozofiranja, samo rokanje. Svi gosti na albumu su mi i gosti na koncertu: Yaya, Dino Šaran, Alejuandro Buendija, Čipkice i još Frenkie. Predgrupe su odlične: Bruto Getto i Helem Nejse.

Planirate li i nastavak promotivnih nastupa u drugim gradovima države i šire?

– Planiram, već smo dogovorili dosta festivala u regiji za sljedeću godinu. Mislim da se nikada kao zadnjih mjesec dana nisam zad’o u intervjue i marketing oko ovog albuma i nadam se da ćemo imat’ puno posla.

Ovaj ste album objavili nakon šestogodišnje diskografske pauze. Što vam je ta pauza donijela i koliko je utjecala na vaš rad?

– Pauza nije bila planirana, dogodio mi se život, dijete, obitelj na drugom kontinentu, roditeljstvo, zamor od tempa u kojem sam bio barem desetak godina. Trebao mi je taj odmor od samog sebe, od Ede Maajke, da ponovo osjetim sebe i prokontam šta sada želim raditi, na koji način stvarati i s kojim ljudima. U tom periodu sam nastupao, ali nisam radio nove stvari, tu i tamo po neku suradnju, ali ništa više od toga. A onda kad sam se napunio i osjetio glad za muzikom, vrlo sam brzo složio čitav materijal.

 

Zadovoljstvo na stageu

 

 

Ovo je izdanje osobnije i intimnije od vaših prethodnih materijala, u njemu slikate svoj život i život oko sebe. Kakve slike pričate glazbom i stihovima?

– Ima tu svega, osobnih konflikta sa samim sobom, ponajviše toga, nekih samodijaloga da skontam šta se sve događa oko mene, ljubavi, strahova, poneka slika društva koje se također svakodnevno mijenja i pokušava se prokontat’. Usporedbe društvenih stanja u okolinama u kojima sam boravio, ma ima stvarno puno toga u tih 11 pjesama i još više toga što nije stalo u tih 11 pjesama.

U jednom ste intervjuu izjavili da vas ne zanimaju želje publike, a s druge strane, rekli ste kako se nadate da će se vaš novi album svidjeti publici onoliko koliko se sviđa i vama. Koliko je teško biti dosljedan sebi i svojim željama, a opet biti zanimljiv i atraktivan slušateljima?

– Nadam se da će se svidjeti publici tj. više se nadam da će oni taj materijal shvatiti, ali najbitnije mi je da se meni sviđa, bez toga nema ničega drugog. Nemo’š izaći pred punu dvoranu nezadovoljan muzikom koju radiš zato što si iš’o zadovoljavati određene kalupe koji sada prolaze ili koji se sada, u ovom trenutku, prodaju. To je jednostavno nemoguće i ne može se odglumiti, barem meni je tako. Mislim da to ide suprotnim tijekom: ako ja isijavam zadovoljstvo na stageu, onda se to može prenijeti na publiku jer je iskreno prije svega, a ljudi to osjete čak i onda ako im se u potpunosti ne sviđa. Ljudi žele od tebe sliku u kojoj su te smjestili, to je kao kad ljudi od djece zahtijevaju da se ponašaju u njihovim kalupima i onda se čude zašto su ta djeca nesretna i govore: Vidi ono dijete kako ono uživa u životu, hahaha.

Edo Maajka

U duetu s Yayom »Bolje je bolje« kažete: »Bolje vrištat nego gutat, Poduzmi nešto nemoj samo kukat, Probaj barem zdravije je zalutat, Nego sjedit, šutit i očima kolutat«, i onda »fali mi volje«. I što sad? Kako se pokrenuti? Tko nas može natjerati na akciju?

– Sami sebe. Sami smo za sebe odgovorni u takvim situacijama, možeš imat’ najbolje doktore i najbolje lijekove, ali ako nemaš volje niti zahvalnosti, džaba ti to sve. Ako se uvijek vidiš kao žrtvu, onda ćeš to biti i kad dobiješ sedmicu na lotu. U ferariju si i govoriš: »A vidi sad, svi me mrze zato što sam uspješan«, ili »A jooooj, vidi kako ovaj auto brzo potroši rezervoar goriva«. Bezveze karikiram, ali nadam se da kontaš šta hoću reći. To stanje bezvoljnosti nije baš povezano s novcima, upozn’o sam puno bogatih, a jadnih i nesretnih ljudi. U trenutcima najvećeg uspjeha sam znao biti najnesretniji i s najmanje volje. Nema promjene bez tvoje odluke, ti odlučuješ kome daješ moć nad sobom. Okruži se ljudima uz koje se osjećaš dobro, koji te bezuvjetno prihvaćaju takvim kakav jesi. To ti neće uspjeti samo onda ako ti nikog bezuvjetno ne prihvaćaš, tj. ako ti sam ne prihvaćaš druge takve kakvi jesu. Ja to pokušavam, nekad ide, nekad zapne…

 

Okidač za promjene

 

Što mislite, može li glazba biti okidač za promjene?

– Ne znam, siguran sam da mi glazba i pojedina pjesma mogu popraviti dan ili pomoći da se isplačem ili da se razveselim… Ako može utjecati na pojedinca, onda sigurno na nekim razinama utječe i na društvo.

U pjesmi »No Passaran« koja je inspirirana predrasudama koje osobno doživljavate na raznim graničnim kontrolama, kažete »Fašizam u zraku osjeća se širom Europe«. Pjesmu ste predstavili prije dvije godine. Je li situacija danas gora nego u vrijeme kada ste je pisali?

– Jest, gora je. Pumpa se mržnja, predrasude su dobrodošle, ljudi se oduvijek boje drukčijeg i drukčijih, a ako se to potiče, onda ne može biti bolje.

U novim pjesmama progovarate o temama koje su aktualne i u kojima se može prepoznati vaša generacija. Je li vam ovaj materijal donio neku novu publiku?

– Nadam se da jest, još je rano o tome pričati. To ću ti moći reći nakon još nekih 40 koncerata. Prije sam im’o veći broj publike u rasponu od 14 do 25 godina, a sada po statistikama na Youtubeu imam najviše klikova od ljudi između 25 i 40 godina starosti.

Edo Maajka

Ako biste morali izdvojiti jednu pjesmu koja najbolje oslikava kompletnu bit ovog albuma, koja bi to pjesma bila?

– Ona zadnja, »Novi dan«, mi nekako ima sve to, i tugu, zabrinutost, ali i ludi optimizam. Ona mi je nešto između plakanja i smijanja. Baš je izmjena plusa i minusa gotovo u svakoj drugoj rečenici.

 

Najjače oružje

 

Od starih hitova ne možete pobjeći. Ima li u vašem repertoaru pjesama koje gledano iz današnje perspektive baš, ono, ne volite?

– Nema, ne bi mog’o repat’ pjesme koje ne volim. Ja ti nemam baš nešto takvih pjesama, kojih se sramim ili ih ne volim uopće, mor’o bi malo razmisliti da pronađem neku takvu, ali svakako ne bi bila na set-listi. Recimo pjesmu »Mahir i Alma« volim, ali mi je jako zamorna za izvođenje uživo pa ju nemam u setu s bendom. Nekad ju ubacim u DJ-set.

Novi ste album snimili sa svojim odličnim pratećim bendom. Pretpostavljam da je pravi blagoslov imati uz sebe pravu ekipu glazbenika koji jedni druge motiviraju i podržavaju… Što su Mario Rašić, Toni Starešinić, Yogi Lonich i Mirsad Dalipi donijeli vašoj glazbi?

– Oživjeli su svaku moju ideju i podigli to na još jedan veći level. Jako sam zahvalan i sretan što sam ih privuk’o i što ih imam u bendu. Odličnu sam ekipu skupio, mislim da sam ih afirmir’o u pravom smjeru isto onako kako su i oni mene, prezadovoljan sam i kreativnim dijelom i izvođačkim dijelom s tom ekipom, stvarno je blagoslov bio radit’ album s njima. Svaki od njih ima barem po dva projekta sa strane koji su odlični.

Edo Maajka

Kritičari ne štede na pohvalama kada pišu o ovom albumu. Čitate li recenzije i što kažete na njih? Daju li vam krila ili ih uopće ne doživljavate?

– Pa, nakon pet godina neizdavanja materijala moram priznat’ da su mi godila ohrabrenja iz recenzija. Na nekoliko godina sam se totalno iskopč’o iz kreative pa mi je ovo bio kao neki novi početak, novi start. Recenzije su bile odlične i prekrasne iz čitave regije, sad je redu da na live nastupima koji su nam najjače oružje, sve to potvrdimo i ja i ekipa.

 

Ludilo Tel Aviva

 

Omot albuma kreirali ste zajedno sa kćeri Ariel Yasmin. Koja je priča omota?

– Materijal je osoban pa sam pored te skice koja označava moju neku moji mantru – minus je put u plus (a i ta skica je sama po sebi kao djelo nekog djeteta) htio zabilježiti ovo vrijeme u kojem je album nastao, a to je šesta godina Arielina. To joj je bila i prva godina vrtića pa sam skupio te neke njezine crteže i donio ih kod Marka Nemeca. Marku se svidjela ideja i sve je to složio i dao tom coveru ovaj izgled. Napravili smo sve to, mislim, za nekoliko sati i obojica smo sretni dobivenim. Ta karikaturica pokazuje plus i minus krug, iz plusa idem u minus samo da bih se opet vratio u plus s novim znanjem i to se tako ponavlja kroz cijeli život. To mi je nešto k’o napomena za trenutke kad zaboravim to, a zaboravim vrlo često.

Koliko je općenito vaša obitelj uključena u vaš, recimo to najjednostavnije, posao?

– Uključeni smo jedni drugima u poslove i drago mi je zbog toga. Jedni druge čuvamo i bodrimo. Dosta dugo sam nagovar’o suprugu Lilach da se baci na pisanje scenarija za moje videe, nabacivo joj tu ideju dok nije zagrizla i odlučila uzet’ to u svoje ruke; na kraju krajeva, ‘ko te može bolje razumjeti od tvoje obitelji. Volim ih imati uz sebe i ubaciti dio njih u nešto što stvaram. Na ovom zadnjem videu Lilach je radila i scenarij i redateljski posao, razvalila je skroz, s jako malo je napravila puno. Ovo mi je realno jedan od boljih videa koje sam im’o.

Edo Maajka

Prije dvije godine vratili ste se s obitelji iz Tel Aviva. Kakav je život u Izraelu?

– Skup. Nekad je super, nekad je loše, ima puno dobrih i kvalitetnih ljudi, ali ima i kretena. Manje-više je svugdje tako samo što tamo zna biti ekstremno i jako opasno i paranoično. Nekad bih provodio dane u konfliktima i raspravama s ljudima, a nekad bih baš uživao. Nekad nemaju sluha za druge, a nekad drugi nemaju razumijevanja za njih. Jako je komplicirano sve tamo, stresno i drago mi je da smo se malo maknuli od tog ludila.

Zagreb je grad u kojem trenutno živite, u kojem ste proveli najviše vremena. U vrijeme kad je iseljavanje iz Hrvatske sve veće, što mislite, hoćete li ostati zauvijek ovdje?

– Ne znam, to zauvijek vezano uz prebivalište iz iskustva znam da se ne može reći u mom slučaju. Volio bih ostariti u Zagrebu, ali ‘ko zna šta nam sutra donosi, to sam davno prest’o pokušavat’ kontrolirat’.

 

Klinci ne lažu

 

Kad ne stvarate glazbu, posuđujete glas u crtićima. Zadnji je bio »Stopalići«. Kakva iskustva nosite iz tog i sličnih angažmana?

– Odlična, volim to radit’. Im’o sam sreću da sam radio s jako dobrim redateljima koji su izvlačili najbolje iz mene i strpljivo me upućivali za vrijeme sinkroniziranja. Kad vidim klince da uživaju u onom što sam napravio, tad sam najsretniji. Klinci ne lažu i jako su iskreni, k’o što sam rek’o u pjesmi na ovom albumu: »Srećom djeca se smiju, a njihov osmijeh može cijeli svemir spasit«!

U vašoj adaptaciji ove je godine nastala »Battler’s Opera«, rap obrada Brechtove »Opere za tri groša«. Možete li nam otkriti nešto više o tom projektu?

– To nije nastalo ove godine, nego negdje oko 2005. ako se ne varam. Radio sam to zahvaljujući Branku Šimiću, Bosancu koji je jako uspješan redatelj u Hamburgu, voli podupirati balkansku kulturu pa me zvao u taj projekt s teatrom u Tuzli. Imali su i dosta izvedbi te »Opere za tri groša« po raznim gradovima u regiji, bilo je to odlično iskustvo. Mladi glumci su repali te tekstove nevjerovatno dobro, odlična predstava. Ove godine su je izvodili s ekipom iz Hamburga u Zadru na jedan drukčiji način. Branko je car.

Hoćete li u budućnosti raditi na nekom sličnom, ili posve drukčijem, kazališnom projektu?

– Nataša Rajković je imala dobru ideju za jednu predstavu koju smo trebali složiti, na žalost nisam imo vremena za to. Još žalosnije je što su Natašu na jedan ružan način maknuli iz SC-a u Zagrebu. Jako mi je žao što to nismo uspjeli napraviti i još više mi je žao zbog onog šta su joj napravili. Tko zna, možda jednom skupim znanja, hrabrosti i poklopi se vrijeme da složim nešto i za kazalište.

Što biste rekli, za kraj, idemo li u plus ili u minus?

– Non stop smo u tom krugu minus – plus, bez tih polariteta nema života, ako ga i ima bez jednog od njih, onda je bljutavo i sranje.

Komentari

komentara