U novozagrebačkom kvartu Utrine, Gorana Bareta može se ponekad vidjeti kako, odjeven u elegantni crni kaput i s crnim šeširom na glavi – usred dana pleše na platou jedne od mnogih velikih sivih zgrada koje prizivaju misao na socijalizam.

Nenadane eksplozije vedrine, volje za životom, bile su skromno doziran začin u opusu ovog glazbenika kroz trideset godina njegove kontinuirane karijere. Ipak, ako bi trebalo naći jednu ključnu riječ koja najbolje definira njegovu glazbu, bila bi to riječ – mrak. Zato ne iznenađuje da će novi album koji radi s Majkama najvjerojatnije nositi naziv »Djeca ponoći«. U toj se frazi, osim toga, može prepoznati većina ljudi koji danas žive u Hrvatskoj.

Društvo uvijek nekako pronađe svoj put do Baretovih pjesama; on je angažiran autor koji pjevajući o univerzalnom ljudskom čemeru pjeva i o društvenim neuralgijama. O svemu ovome govori u razgovoru što smo ga vodili nakon zagrebačke proslave njegovog 50. rođendana u Tvornici, a uoči riječkog koncerta u Pogonu kulture 14. studenog. Akutno razočaran u politiku, ali ne i u ljude, Bare priča o susretu s čovjekom kojemu je pjesma »Put ka sreći« spasila život, revidira stanje na domaćoj glazbenoj sceni od devedesetih naovamo i odnos snaga između ljevice i desnice, koji uspoređuje s teniskim mečom.

Djeca ponoći

Naziv novog albuma na kojem trenutno radite, »Djeca ponoći«, preuzeli ste od Salmana Rushdiea. Volite li njegove romane?

– Spomenuo sam da bi to mogao biti naslov, i bendu je odmah zapelo za uho, ali konačnu odluku još nismo donijeli. Imali smo još nekih ideja, jedna od njih je »Nuspojave«… Roman nisam čitao, gledao sam film i odličan je, mogu misliti da je knjiga još bolja. Album nema veze s radnjom filma, nego mi se to učinilo kao moćna metafora, ono, mi, djeca ponoći.

Ta metafora, zapravo, dobro pristaje i cijelom vašem opusu, od »Razuma i bezumlja« do danas. Je li ovaj album u mračnijem dijelu spektra?

– U mračnijem dijelu spektra, definitivno. Jednostavno, u zadnje vrijeme događale su mi se neke ne baš lijepe stvari, teške stvari. A to uvijek uđe u pjesme, život uđe… Prije su bile teške boje, a ovo sad više nisu boje, nego neki materijali: metal, kamen. Album je težak i muzički i lirski.

Teške stvari su umjetnicima često poticaj za stvaranje genijalnih djela. U vašem slučaju, vrijedi li ona da velika umjetnost proizlazi iz velike boli? I osjećate li se, kao dijete ponoći, ugodnije kad radite mračnije albume nego kad radite vedrije, poput »Izgubljen i nađen«?

– Svejedno mi je, samo da je pjesma dobra, da zadovolji moje standarde. Sve ovisi o raspoloženju. Album »Izgubljen i nađen« je, istina, vedriji, pun nekog optimizma. Pjesma »Put ka sreći« nastala je kad sam izašao s liječenja. Bio sam još mlad, činilo mi se tada sam mlad, da ima još života preda mnom, skinuo sam se s droga. Nikad ne razmišljam kakva će pjesma izaći, naprosto – ako nije dobra, ne uzimam je… I ne bih rekao da mi je ugodnije u melankoliji.

Kolektivna muka

Vaše su pjesme često odražavale i društvenu situaciju. Glazbu ste ponekad koristili kao priliku da kritički progovorite o društvu, politici. Nastavljate li to činiti i u novom albumu?

– I da to ne želim, ta društvena situacija utječe na mene, a onda, naravno, ulazi i u pjesme. Sva ta kolektivna muka je ono što dira čovjeka. Nezadovoljstvo se skuplja, eskalira. Na ovom sam albumu zapravo prvi puta angažiraniji, izravniji u toj kritici, usmjerenoj prema elitama koje nas vode. Ima jedna pjesma, zove se »Nije igra«, ta je o elitama. Ima dosta angažiranih nota, ima i o crkvi. To njihovo srednjovjekovno tumačenje Boga… Oni su zapeli u srednjem vijeku, nikako da se odlijepe od toga. Ali novi papa je napravio nekoliko zaista velikih koraka, on mi se čini sasvim okej. Kad govorim o crkvi i vjeri, ne mislim na odnos čovjeka s Bogom, u to ne ulazim, svatko s Bogom može komunicirati bez posredništva Crkve, jedne takve institucije… U jednoj pjesmi, na primjer, ima ta slika o Bogu koji se ljudima obraća preko interneta, ta je stvarno moćna, čut ćeš… Zvuči ovako malo banalno kad ti ispričam o čemu se radi, ali ustvari je baš dobra. Nije banalna. O nama govori.

Depresija je bolest današnjeg društva. Znam da su neke vaše pjesme imale iscjeliteljski učinak.

– Jesu, i to mi znači više od bilo čega. To mi znači više od bilo koje nagrade, od svih pozitivnih kritika. Najviše u mojoj karijeri značilo mi je kad mi je prišao jedan čovjek, predstavio se, sjeo kraj mene. Rekao je da je veteran, i da mu je »Put ka sreći« spasio život. Doslovno. Čovjek je bio na kraju, htio je završiti s tim. Prijatelj mu je rekao da posluša »Put ka sreći«, i on je poslušao, i odlučio je nastaviti živjeti. I napisao je knjigu čovjek. Danas je živ, i sretan je. Rekao sam mu, ma ja sam bio samo okidač za tu vašu preobrazbu, jednostavno se dogodilo da je u pravom trenutku čuo to što je trebao čuti. Samo živi, samo budi. Često mi ljudi prilaze, govore da sam im pomogao. I u takvim situacijama znam da sve ovo što radim ima smisla.

Seve, Seve!

Iz današnje perspektive, kako gledate na bratimljenje s političarima? Pitam jer znam da imate golem prezir prema političarima uopće. Je li vam žao što ste svirali na predizbornim skupovima stranaka?

– Jedino iza čega zaista stojim su izbori 2000., kad se lomio predsjednički sistem i prelazio u parlamentarni. Ono sve kasnije, za SDP, bilo je isforsirano. Ja stvarno to nisam htio raditi, ali dečki iz benda su imali drugačije mišljenje, i morao sam popustiti. Na tim skupovima s nama je nastupala i Severina, kao podrška, i ona je dobila silnu lovu, a mi neku siću. Skupo ih je Severina koštala, 250.000 eura, a uništila je ih i na druge načine… Ono, Račan drži govor, a klinci ispred bine viču »Seve, Seve!«. Bilo mi je žao Račana, volio sam tog čovjeka. Eto, ta dva puta sam se angažirao, a poslije sam rekao menadžeru da mi više ni ne dolazi s takvim ponudama, ne dolazi u obzir, niti sam na toj liniji, niti sam kao oni. Ta ljevica je zaista jadna. Nek’ se netko drugi time bavi, ako hoće, ja više neću.

Hoćete li izaći na izbore?

– Volio bih izaći, ali nisam na popisu. To jest, možda su me u međuvremenu i stavili. Ali kad sam htio izaći 2000., u Vinkovcima nisam bio na popisu, rekli su mi da odem kod gradonačelnika po potvrdu, a bila je nedjelja, znali su za kog’ ću glasat, i tako… Ma ne znam hoću li imati snage potegnut’ do birališta, imao sam psihičkih problema, imam ih još uvijek, a takve stvari čovjeka psihički rastroje, poljuljaju. Muka mi je više i od toga kako se stvari mijenjaju, četiri godine ovi, pa četiri godine oni, lijevo, desno, prebacivanje loptice kao na teniskom terenu. Umorilo me to, izgubio sam interes.

U trideset godina koliko se bavite glazbom, koje su se značajne promjene na domaćoj sceni dogodile?

– Nisam baš sad nešto razočaran scenom, ali vidim da nema tu neke jake ličnosti koja bi povukla ljude za sobom. Elemental je kul, hip hop scena je u redu. To mogu reći ovako, otprilike, jer ne pratim baš. Isključio sam se iz svega. Ima na sceni nekih bendova, muvanja, ali nema onoga što je bilo devedesetih, da dođe neki bend i napuni dvoranu. Da makar napuni Tvornicu, ne mora biti Dom sportova. Scena kao da ne postoji. Tako mi se čini. A može biti i da sve oko mene buja u virtualnom svijetu, a ja o tome ne znam ništa. Ja dolazim iz nekog drugog vremena, znam da glazba živi ako žive klubovi, ako se za bend čuje, ako se o njima govori. Prije deset godina mi je Ilko Čulić skrenuo pažnju na bend Gatuzo, i evo, deset godina je prošlo, a oni se nisu pomakli dalje od statusa »benda koji obećava«. Pa ne možeš deset godina obećavat’. Mi smo u provinciji čekali četiri godine na prvo ozbiljno pojavljivanje. Ali onda su se stvari pokrenule. Danas više nitko nema sljedbu. Kako će rock and roll bez sljedbe?

Happy end

Vaš je život, eufemistički rečeno, filmski živopisan. Ipak, vas je zaobišao val autobiografija i biografija – knjiga o vašem životu i karijeri nije još napisana. Zašto? Razmišljate li o tome, pedeseti rođendan je dobar povod za takvo nešto…

– Imao sam ponude, nekoliko književnika mi se javljalo sredinom dvijetisućitih, nudili su mi da pišu o meni. Nisam htio. Šalio sam se da želim da knjiga ima sretan kraj. A ja, ono, u bolnici, čekam da me puste. Nigdje na vidiku sretan kraj. Nisam to isključio, ali nije baš ni da me privlači biografija. Ja sam to neću pisati, ja pišem pjesme, to je moje područje, moja umjetnost. Ako nestanem s ovog svijeta, već će se naći netko tko će to napraviti.

Neobično ste toplo dočekani od publike na koncertu u Zagrebu, kojim ste proslavili trideset godina karijere i 50. rođendan. Kakve vam emocije budi vaša, kako kažete, »sljedba«?

– Budi mi emocije… Pa dobro, evo, reći ću, bude mi ljubav. Znače mi užasno puno ti ljudi, sve ih pozdravljam, ljude koji vole R’n’R, želim im da pronađu svoj put kroz život, nema druge. Druga strana je samo kraj, konačno rješenje. A od toga treba što dalje i što dulje bježati. Neka probaju bježati.

Komentari

komentara