Nakon niza sjajnih koncerata i povratka na scenu, objave box seta »Dragocjeno Raskošno Blistavo« i best of vinila »Najboljih 11!«, Kojoti su nedavno objavili novi album »Sve je pod kontrolom?« u izdanju Dancing Beara.

 

Prilika je to za razgovor s autorom skladbi i gitaristom Davorom Vidukom, te bubnjarom Bobom Grujičićem.

Album »Sve je pod kontrolom?« je vani. Kritike su dobre. Jeste li vi zadovoljni?

VIDUKA: Kritike ili u ovom slučaju precizije je reći recenzije su odlične. Što nas je malo čak i zateklo jer u 90-tim nismo baš navikli na tu pojavu. Oduvijek smo super prolazili live odnosno kod publike, ali kod tzv. kritičara baš i ne.

GRUJIČIĆ: Kritike su baš dobre i naravno da nam godi čitati ih.

U siječnju 2017. odsvirali ste prvi povratnički koncert. Uslijedio je niz svirki i vrlo je brzo postalo jasno kako su Kojoti neprežaljena domaća rock priča, fanovi su jedva čekali povratak. Kako ste se vi osjećali?

GRUJIČIĆ: Fenomenalan osjećaj. Toliko fenomenalan da smo odlučili nastaviti se tako osjećati. Šteta bi bila to zaustaviti kad nam je tako dobro skupa.

VIDUKA: Slažem se s Bobom – fenomenalno, suludodobro, emotivno, nezaboravno. Rekao sam sto puta: odsvirao sam preko tisuću koncerata i niti jedan se ne može mjeriti s povratničkim koncertom Kojota.

 

Kojoti/Darko JELINEK

Box set »Dragocjeno Raskošno Blistavo« i best of vinil »Najboljih 11!« nisu bili dovoljni za utažiti žeđ ni vas kao benda, ali ni publike? Uostalom, ploča je ploča, vinil ima posebnu draž?

VIDUKA: Kod box seta je bila nasušna potreba da ga napravimo jer generacije koje su nas otkrivale putem interneta i zavolile Kojote nisu mogli nigdje kupiti niti jedan od naša tri albuma. Na box setu ne samo da su sva tri albuma, nego i cijeli prvi demo na engleskom s prvim vokalom – legendarnim Bušem, danas nažalost pokojnim. Tu je i nikad objavljena pjesma Kojota & Bareta »Ona je moja«, pa dvije potpuno nove pjesme i knjižica od 38 strana. LP »Najboljih 11« je klasični best off, 10 singlova i treća nova stvar i to je za nas ali i za sve viniloljupce kojih ima sve više i vraća nam nadu da će se muzika slušati na najbolji i najkvalitetniji način a to je preko vinila.

Davore, kažete da se godinu prije okupljanja Kojota od nekuda pojavila suluda inspiracija i noćima ste bjesomučno pisali tekstove i snimali ideje. Ali, tekstovi su bili preozbiljni za Kawawsaki 3p?

VIDUKA: Točno, napisao sam i srećom »sejvao« 100-tinjak tekstova od kojih sam napravio 40-tak pjesama, odnosno po prvi puta sam radio muziku na tekstove. Tekstovi su bili preozbiljni za Kawasaki 3P, a s obzirom na to da su mi pjesme bile predobre nisam se usudio ja pjevati, odnosno krenuti u neku solo priču. Možda pola godine kasnije dogodio se još jedan poziv za reunion Kojota, ovog puta po mom mišljenju u pravo vrijeme, na pravom mjestu i od pravog čovjeka – Dražena Gorete, čovjeka kojeg znam »oduvijek« i kojem apsolutno vjerujem i koji nam je od tada menadžer. I Kojoti su mi dali novi boost u dupe. Dakle – da, suluda inspiracija me prala pogotovo od reuniona Kojota jer kemija između Bobe, Vanje, Alena i mene je nevjerovatna i to se ili ima, ili nema. Ne može se to navježbati.

Žanorovski zvuk seže od čistog rock ‘n’ rolla, garage rocka, americane, plesnog rocka, do funka. Jesu li tome doprinijeli brojni gosti?

GRUJIČIĆ: Bend je »krivac« za tu i takvu širinu. Gosti su ukras na istoj

VIDUKA: Ne bih se složio s tezom da su gosti ili bend odredili muzičku različitost ili eklektičnost, širinu albuma. Oni su joj pridonijeli svaki na svoj način, ali pjesme su te koje su glavni »krivac« za to. Uostalom, osnovna muzička ideja je da svaka pjesma na albumu bude potpuno muzički različita od druge ali da se uvijek kuži da su to Kojoti. Srećom nitko od nas se nije u ovoj pauzi zapustio nego smo puno bolji muzičari nego što smo bili ’90-tih. Nema šanse da vam bude dosadno dok slušate album. I slušajte ga kako piše i na omotu: glasno i u cijelosti. Po meni jedino tako ima smisla.

Kojoti/Marko GRACIN

Album ima i snažni riječki pečat, snimali ste u studiju Mateja Zeca?

GRUJIČIĆ: Kao riječki dio čopora, naravno da sam jako ponosan. Kad smo krenuli u razgovore oko toga što ćemo, gdje ćemo i s kim ćemo snimati, Matej se odmah sam od sebe postavio kao pravo rješenje. Stvarno je vanserijski u tome što radi i svaka mu čast i hvala u ime benda na svemu što je za nas napravio. Gosti na albumu su redom ljudi s riječke scene, nemojmo to zaboraviti jer sam studio bez tih ljudi je samo prostor s ovakvom ili onakvom opremom. Kad ga nakrcate ljudima kao što su Matej, Iva, Leo, Vava, Vedran… E to je onda sjajan prostor. Hvala svima.

Bobo, vi ste ovjenčani i Statusom za najboljeg bubnjara u pop/rock glazbi. Nije mala stvar kad vas nagradi struka?

GRUJIČIĆ: Kad sam dobio ovog zadnjeg, a imam i jednog iz 2000. godine, rekao sam da se zahvaljujem svima koji su me naučili svirati pjesmu, a ne samo bubanj. Mislim da je to esencija mog sviranja. Nisam artist, ne sviram ništa što niste čuli prije.. Ne zanima me soliranje, nit’ znam svirati solo na bubnju. Za to postoje drugi instrumenti. Imam sreću da sam svirao i da dan danas sviram s vrlo kreativnim, vrhunskim glazbenicima od kojih sam stvarno imao što naučiti. Puno ljudi mi je otvorilo potpuno nove glazbene forme, što smatram dobrim ako si bubnjar. Hvala im na countryju, progu, latino glazbi, romskoj, makedonskoj, razno raznim elektro formama. Da sad ne nabrajam jer ne volim stavljati glazbu u ladice – po meni je il’ dobra, il’ nije. Naravno da mi je drago i da mi imponira kad struka odluči da sam baš ja zaslužio tu nagradu. Zadnji album Kojota je jako dobro odsvirana ploča i dalo bi se tu podijeliti još pokoji Status.

 

Komentari

komentara