Kako da počnem. Još uvijek se tražim. O, da znam. Potraga je priča, stihovi su iz pjesme “Mi smo laž” Sandija Bratonje, koji je proteklih nekoliko mjeseci silom prilika uznapredovao u traženju sebe. Pri spomenu ovog riječkog glazbenika mnogi će ga prepoznati kao basistu Urbana&4, no čime se on još bavi, te kako ga je diskus posjeo i natjerao da presluša svoje glazbene skice i snimi materijal za prvi solo album, barem djelomice otkrivamo ovom prilikom, počevši pitanjem na koje se odgovor podosta dugo traži i počesto ne nađe.

– Tko sam ja, ako me kao osobu definira moj glazbeni put? Najviše putovanja i pozornica, ako je to ono što određuje nas koji putujemo svijetom kao glazbenici, podijelio sam s bendom Urban&4. Lijepo je svirati u prostoriji s prijateljima, ali na kraju, kilometri i ljudi koje upoznate, različite kulture koje upijate i svi oni “on-the-road” doživljaji koji ometaju ravnu crtu svakodnevice – to sve se ulije u vašu osobu. Sinteza je bio eksperiment inspiriran neuhvatljivom umjetničkom ličnošću Hrvoja Puškarića. Divno putovanje, ali ipak sam odlučio potražiti inspiraciju u sebi.

Ali, tko sam ja. Ja sam „tatica“. Tako me zovu svi u kući. To ću sigurno uvijek biti. To se ne mijenja. Mislim da je najlakše reći da se još tražim. Sretan sam što me puno stvari zanima i još uvijek me ispunjavaju i usrećuju potpuno neisplative dječačke maštarije. Najviše volim stvari koje se ne mogu kupiti.

 O daj se otrgni i načini svoje vlastito djelo

 Ovih je dana javnosti predstavljena pjesma “I to će proći”, za koju je snimljen i spot, a inspirirana je jednom starom pripovijetkom. Što vas je dojmilo u njoj, kako bi glasila u vašoj verziji?

– Priča je jednostavna. Loše ti je? Proći će. Dobro ti je? Proći će i to. Jako mi se to sviđa, ta ideja. Ispričao sam tu priču na svoj način u pjesmi. Trebalo bi ju poslušati

Redakcija Rifa uz ovu je pjesmu imala priliku preslušati još njih sedam. U kojem je razdoblju nastajao materijal?

– Većina tekstova nastala je tijekom 2016. godine. Za glazbu je to već malo teže reći… Moram priznati da u kompjutoru imam stotine skica i eksperimenata unazad desetak godina. Volim svirati pa nekad nešto nastane čak i dok testiram neki novi plug-in ili instrument. Ipak, najčešće pređem preko toga i radim uvijek novo. Usput učim i tehnike snimanja i produkcije pa je svaki projekt na kojem radim istovremeno i škola.

Volim svirati pa nekad nešto nastane čak i dok testiram neki novi plug-in ili instrument. Ipak, najčešće pređem preko toga i radim uvijek novo. Usput učim i tehnike snimanja i produkcije pa je svaki projekt na kojem radim istovremeno i škola

Koje su okolnosti doprinijele tome da upravo sada izdvojite pjesme i instrumentale kojima se Bratonja koji nije Sandi iz Urban&4 ni Sandi iz Sinteze predstavlja javnosti?

– Već 20 godina radim u bolnici kao bolničar i sviram s Urbanom po cijeloj bivšoj Jugi. Negdje između projekata koje radim u studiju, glazbi za predstave, pa i film u zadnje vrijeme, stignem čak biti i kakav-takav muž i otac. Imam problem s kralježnicom i zbog toga sam veći dio godine proveo na bolovanju. Ustvari sam dobio priliku stati na loptu i staviti neke stvari na papir. Ukratko, imao sam vremena za sebe i, kako pisanje pjesama i komponiranje nije fizički rad, odlučio sam posvetiti se sebi i ostvariti jedan od snova. I otkrio da uživam u tome! Ali opet, to je novost samo za javnost, meni je glazba bila život i bit će život, pa makar mi ovo bio posljednji intervju. Ali, lijepo je podijeliti svoj rad s drugima, možda ima nešto u tome. Svakako godi kada dobiješ “feedback” za svoj trud.

foto Kristijan VUČKOVIĆ

Kakva vas raspoloženja, okolnosti, utjecaji potiču na stvaranje?

– Najviše me inspirira paradoks. Nešto nam je jasno i razumijemo, ali i dalje se glupavo držimo nekog dogovorenog scenarija iako on nema veze s pameću. To bi bilo što se tekstova tiče. Kao pušenje. Znamo da ne valja, ali i dalje to radimo. Kao svađanje. Nikamo ne vodi, ali i dalje to radimo. Kao rat. Svi se sa žarom bore, ali pobjednika na kraju nema. Te očite kontradikcije su stalno predmet mojih razmišljanja, pa sam ih pokušao sažeti u formu pjesme. A, stvaranje glazbe… E, to je rupa bez dna.  Internet nam je donio mogućnost da klikom prelazimo s albuma na album, s videa na video, sa žanra na žanr…, inspiraciju možete tražiti u bilo čemu. Sve nam je na klik dostupno. Ali, je li naš mozak spreman na to? Mislim da postajemo površni i da dosta toga ovisi o kliku. Pa i prijatelji danas postaju prijatelji klikom. Klikom čak prestaju biti prijatelji. Je li to moguće? Znam. Skrenuo sam s teme. Ali to je sve i dalje odgovor na ovo pitanje. Sve to me inspirira.

Kad Brada naleti u “Phonophobiju”

Do sada ste sve odradili sami. U kojem dijelu ostvarivanja projekta se okrećete drugima?

– Haha, okrećem se drugima kada su pjesme snimljene – da čujem što misle. Ne, ne, jedan od ciljeva mi je bio da cijeli album komponiram, izvedem, napišem, aranžiram i snimim potpuno sam. To je kao neki izazov, ali nisam uspio jer je Marco Bradaschia jednog dana naletio u moj studio “Phonophobia” i dok smo preslušavali „Mi smo laž“ gdje je zvuk činela ritam mašine bio baš očajan, ponudio se da mi „za čas“ snimi prave činele. Tako da me zeznuo. Srećom je to pjesma na kojoj će gostovati Saša Antić iz grupe TBF pa mogu reći da su gosti prisutni samo na jednoj pjesmi.

Ima li album naziv? Naslovnicu?

– Još nije ni album. Zaista sam ga uobličio i zatvorio priču, ali ne znam želim li ga na klasičan način izdavati i je li to danas uopće potrebno. Čini mi se da je to naš umjetnički preserans. Danas jako malo ljudi koristi taj medij i pitanje je da li je album način da se dođe do publike. Sviđa mi se ideja da izlazi singl po singl pa možda kada se skupi tih singlova napravim neki best of?

Planiram izbacivati pjesmu po pjesmu bez nekih većih očekivanja, jednostavno omogućavam da one postanu dostupne javnosti putem moje web stranice, SoundClouda i YouTube kanala. Iskreno, ne znam. Album je zaokružen, ali nisam siguran da ga želim ponuditi kao tortu. Više onako, krišku po krišku…

Što bismo onda rekli, što je tih osam pjesama ako nije album?

– Kad kažem – nije album – to je samo zbog očekivanja da pjesme budu objavljene u tom formatu. Ustvari, album je tek kad izađe u cjelini, a zbog današnje kulture i načina slušanja glazbe čini mi se da ta cjelina nema smisla osim meni kao umjetniku da zaokružim određenu priču. Sve je kratko i na klik pa analogno tome mislim da su singlovi bolja ideja. Zato bih album objavio tek nakon tri ili četiri singla, recimo iduće godine. Ali, ovako imam i slobodne ruke raditi i pisati pa se na tom nekom imaginarnom albumu mogu naći i pjesme koje još ne postoje… Čini mi se da tako mogu slobodnije djelovati.

foto Kristijan VUČKOVIĆ

Pazi što pričaš jer nemaš undo

Imate raznovrsne interese, postoje li utjecaji na vaš rad koje možete prepoznati kod sebe?

– Od svih učim. Od nekih što treba raditi, a od nekih što ne. Postoje li utjecaji? Puno čitam, puno slušam. Neki dobar film me može jako inspirirati. Zvuk. Zvuk inspirira sam po sebi. Mogu izgubiti sate u istraživanju frekvencijskih mogućnosti modulacije nekog VST instrumenta. Ako radite nešto i niste gladni satima, onda je to – to.

Internet nam je donio mogućnost da klikom prelazimo s albuma na album, s videa na video, sa žanra na žanr…, inspiraciju možete tražiti u bilo čemu. Sve nam je na klik dostupno. Ali, je li naš mozak spreman na to?

Utjecaji… Radiohead, David Sylvian, Atoms for Peace, Thom Yorke, Pink Floyd, TBF, Urban naravno. Na primjer, “Albumče” koji je snimila Tea Tulić bio je jedan od okidača za početak rada na ovom albumu. Svidjelo mi se kako je neke svoje misli podložila glazbom Envera Krivca, pa sam rekao – što ne bih i ja tako…

Prvenstveno ste poznati kao multi-instrumentalist, s koliko lakoće pišete tekstove i pjevate?

– Pjevam prateće vokale godinama, sa Sintezom sam počeo pisati i svoje tekstove, trebao mi je proces da demistificiram sam sebi sve to… Nije lako i još traje, ali kao i za sve, treba raditi na tome. Nisam se rodio kao multi-instrumentalist. Vježbao sam to. I to sa stihovima, pjevanjem, tekstovima…, treba vježbati.

Ima stihova koji zvuče kao po(r)uke, primjerice “pazi što pričaš jer nemaš undo”. Koje su po vama one najmoćnije, što želite prenijeti drugima kroz svoj rad?

– Po meni, od riječi su važnija djela. Da budem iskren, to je po mojoj ženi a ne po meni. Što vrijedi neka poruka koliko god bila bitna ako ona nije potvrđena djelom. Najmoćnije, a to sam zaista uvjeren, bilo bi stanje duha u kojem čovjek misli, govori i radi JEDNAKO. Ako iskreno pogledamo u sebe, složit ćemo se da je to i najteže izvesti u današnjem svijetu. Ali, dobra stvar je da možemo vježbati i polako se približavati tom stanju. Kao glazbenik znam da se nikamo ne stiže bez vježbe.

Je li vas ovo iskustvo, ovaj “ne-možemo-reći-album”, promijenilo na neki način?

– Ma ne!

Kazalište, film, književne večeri i još ponešto

Osim, kako se to navodi u biografiji, za vlastiti gušt, skladate i za kazalište i film.

– Što se teatra i filma tiče, moram reći da je to stvarno nešto što sam želio raditi. Prvi projekt radio sam davno, bila je to glazbena podloga za dječji igrokaz “Plesna haljina žutog maslačka” za Dječji vrtić Lovran. Otkrio sam da uživam u stvaranju songova, zvučnih scenskih efekata i promatranju nastajanja predstave. Cijeli proces mi je vrlo uzbudljiv pa nerijetko prisustvujem probama, čak i kada se radi samo mizanscena ili tekst. Za moj potpuni ulazak u taj svijet zaslužna je Nataša Antulov. Upoznali smo se za vrijeme snimanja dokumentarnog zapisa našeg, Urban&4, boravka u kući na Žumberačkom gorju dok je tamo sniman EP “Kundera” i dio pjesama s “Mamuta”.

foto Kristijan VUČKOVIĆ

Odmah sam je angažirao za spot Sinteze “Zatvorenikov san”, a ona mene za svoju autorsku predstavu “Studije o divljoj guski”. Nakon toga smo radili zajedno sa Zijahom Sokolovićem “Kurvu”. Paralelno sam uz Urbana počeo suradnju sa studentima studija Gluma, mediji i kultura, s Radom Šerbedžijom i Lenkom Udovički. Zvali su me da s Nigelom Osborneom snimim temu na harmonici za neki kratki film i tako je krenulo. Uslijedili su razni projekti, u trenu su tu bile ispitne predstave, gostovanja, monodrame, snimanja dijaloga, songova, probe, brifinzi, radionice…, pa i književne večeri! Puno sam naučio o kazalištu radeći s tim ljudima. Kasnije i glumci imaju svoje projekte pa je to kao domino efekt.

Što se filma tiče, stjecajem okolnosti upoznao sam mlade i zanimljive kreativce. To su Dino Kos i njegovi prijatelji Davor Zupičić, Mateo Jurčić i Luka Radiković. Svi oni su filmaši i perfekcionisti u svom poslu, snimaju filmove i bave se video produkcijom kao tim ili odvojeno. Radio sam s njima na nekoliko projekata, a Dino i Luka su mi pomogli napraviti spot za pjesmu “I to će proći”. Trenutno je u tijeku montaža za još jedan film radnog naziva “Bezvremenska priča”, jedva čekam početi raditi glazbu!

Manje je poznato da me razni izvođači često zovu da gostujem na harmonici (Unlogic Skill, Father, E.N.I., The Blondes, Manofon…). S Manofonom sam svirao i gitaru na prvim promocijama. Svirao sam s prijateljem Goranom Pleićem kratko i u cover bandu Copycats… I to je jedno iskustvo. Ima toga, bojim se da nešto ne preskočim ili zaboravim.

Trenutno se veselim izlasku novog albuma legendarne riječke grupe Grč. Pomogao sam s par efekata i radio im orkestracije na dvije pjesme. Ima i jedan veliki projekt za inozemstvo o kojem, nažalost, još ništa ne smijem reći 🙂

Komentari

komentara